Marko Simonćeli bio je italijanski profesionalni vozač motora. “Super Sić” vozio je šampionat u motociklizmu deset godina, od sezone 2002. godine do 2011., kada je tragično, na stazi, izgubio život.
Nekadašnji svjetski šampion u kategoriji 250 kubika bio je legenda zlatnog perioda motociklizma, kada je karakterističnim izgledom, zanimljivom ličnošću i velikim talentom udružen sa svojim najboljim prijateljem, Valentinom Rosijem, harao stazama širom svijeta.
Ljudi kažu da kada te nema, brzo te i zaborave, ali MotoGP karavan nikada nije zaboravio Marka Simonćelija, pa čak ni 12 godina kasnije.
U motostportu se često postavlja to pitanje “A šta ako..?”, ali nijedan vozač nikada ne razmišlja da bi to moglo da se desi, jer da razmišlja, sigurno se ne bi trkao. Godinama unazad kada se približi oktobar i turneja po Aziji, postavi pitanje “Šta bi bilo da je Sić tu?”, na koje niko nikada neće znati odgovor.
Motosport je izgrađen od strane vozača poput Simonćelija. Iako nisu najuspješniji, niti najzanimljiviji na planeti, ipak osvajaju ljude širom svijeta, a Italijan je bio jedna takva ličnost – vrhunska sportska ikona napravljena za televiziju.
Visok i mršav momak, čiju je glavu krasila velika kosa uvijena na sitne lokne, sa šarmom drskog tinejdžera i ogromnim talentom na motoru, Simonćeli je odavao osjećaj hladnokrvne osobe, a bio je daleko od toga.
“Prvi put kad sam ga vidio, mislim da je bilo u Herezu, još uvijek se trkao u 125 kubika sa Aprilijom.” prisjećao se Hiroši Aojama koji je dijelio garažu sa Simonćelijem u Gresiniju 2011. godine.
REGISTRUJTE SE i pratite svoju omiljenu ponudu na jednom mjestu.
“Sjećam se da je bio zaista visok, ali je spuštao lakat i koljela niže, savijao se, kako bi mali na motoru i bio je veoma brz u Herezu, Mislim da je postavio rekord staze. Tih dana sam već bio u kategoriji od 250 kubika, ali gledao sam u njega i samo mislio ‘Vau, ovaj tip je brz.'” rekao je Aojama.
Simonćeli se istakao u trkama u Italiji. Debitovao je na Velikoj nagradi Brna 2002. godine za Apriliju, a ugovor je dobio već naredne godine.
U klasu od 250 kubika ušao je 2006. godine, ali je tek 2008. pronašao svoj ritam – i to prilično dramatično.
Ta godina prošla je u konstantnom žaljenju drugih vozača na način na koji je Simonćeli vozio. Volio je kontakte, iz kojih je uvijek izlazio kao pobjednik. Mnogi su govorili da ukoliko želi da pobijedi, pobijediće, pa makar i vozio malo “prljavije”.
Agresivnost je postalo nešto što ga je definisalo kao vozača i izazivalo velike kontroverze kada je prešao u kraljevsku kategoriju. Horhe Lorenco bio je jedan od najvećih kritičara Italijana.
Lorenco je jednom prilikom preko medija upozorio da će “biti problema” ukoliko se desi kontakt sa Simonćelijem, na šta mu je Italijan hladnokrvno odgovorio “U redu, onda ću biti uhapšen…”.
Osim njega, Simonćeli je dobio još jednog velikog kritičara – Danija Pedrosu, koji je nakon incidenta u Le Mansu završio sa polomnljenim ključnom kosti.
Kako su kritike rasle, Simoćeli je rastao sa njima. Kada je u Kataloniji 2011. godine pri izlasku na stazu dobio ovacije publike, on je uradio baš onu stvar koja karakteriše jednu legendu – stigao do prvog stepenika podijuma.
Uprkos svim problemima sa kojima se suočavao 2011. godine, Simonćeli je te godine 10 puta bio među prvih šest, to možda i ne bi bilo čudno da tada nije bila era u kojoj su vladali fabrički timovi – Honda i Jamaha.
Na “Filip Ajlendu” u oktobru bio je korak bliže pobjedi, a već tada je bilo sigurno da će 2012. biti zabavna… ili se tako barem činilo.
Trkački vikend u Maleziji je startovao. Sve je proteklo savršeno, a onda je došla glavna trka. U drugom krugu trke, jezivo je sa motora na sredini staze pao Marko Simonćeli.
Simonćeli je u jedanaestoj krivini skrenuo udesno i završio ispod točka Valentina Rosija, koji nije mogao da uradi ništa da spriječi taj incident. Kaciga je pala sa glave, a Italijan je ostao da leži na stazi. Medicinska pomoć mu je odmah ukazana, a Simonćeli je nakon 45 minuta preminuo od povreda zadobijenih tokom nesreće.
Minut ćutanja standaran je tok u slučaju ovakvih događaja, ali Simonćeli nije bio standardni vozač. Na zahtjev njegovog oca, uoči finalne trke u Valensiji, cijeli motociklistički karavan krenuo je u paradu u Markovu čast.
Simonćelijeva domaća staza u Misanu preimenovana je u njegovu čast 2012. godine, gdje je 2013. godine njegov veliki prijatelj Valentino Rosi nosio dizajn kacige baziran na ‘Wish You Were Here’ Pink Flojda, Simonćeliju u čast. Godine 2013. Markov rodni grad Koriano postavio je spomenik u njegovu čast, sa plamenom koji se palio 58 sekundi svake nedjelje.
12 years ago today we lost Marco Simoncelli, his memory lives on forever #MotoGP pic.twitter.com/AQ6D0sRprQ
— Everything Moto Racing (@everythingmrace) October 23, 2023
Njegov otac Paolo stvorio je “SIC58 Squadra Corse” tim 2013. godine kako bi u početku pomogao mladim talijanskim talentima u CIV seriji u Italiji, prije nego što se proširio na CEV juniorsko Svjetsko prvenstvo 2015., i konačno u trke za Grand Pri u Moto3 klasi 2017. godine.
A u akademiji VR46, svi vozači sa posebnim poštovanjem govore o vozaču koji je idol mnogima od njih.
“Mnogo mi nedostaje Marko.” rekao je Rosi. “Prvo kao prijatelj, jer je bio jako, jako zabavan i super smo se provodili zajedno jer je s njim uvijek bilo jako smiješno. Nedostaje nam i kao trkač. S druge strane, mislim da je moja Akademija njemu u čast jer je prvi vozač kojem smo pomogli bio Marko. Dakle, ovo je za njega, ali nije velika stvar. Više bismo voljeli da je Marko sa nama, ali to je ono što možemo.”
Deset godina nakon njegove smrti, sjećanje na Simonćelija još uvijek pogađa u srce. Bio je neizmjerno nadaren, ali teško je poreći da je imao i mana u načinu na koji se trkao. Ipak, on je bio upravo ona vrsta trkača koji je – uz malo prefinjenosti – mogao biti opasan.
Ali kako vrijeme odmiče, razmišljanje o tome šta-ako postaje besmisleno. Možda se sada, 10 godina kasnije, samo sjećamo velike čupave kose, širokog osmeha i sati radosti gledajući broj 58 kako veselo kruži stazama.
