Legendarni golman Đanluiđi Bufon rešio je da otvori dušu i prvi put progovori o svojim problemima sa depresijom.
Čuveni golman Juventusa i Parme, Đanluiđi Bufon, odlučio je da se otvori javnosti i prvi put progovori o privatnim problemima sa kojima se suočavao.
“Ako moram da izdvojim najvažniji trenutak te krize, to je bilo neposredno pred utakmicu Juventus – Ređina u februaru 2004. Igralo se uveče. Zaostajali smo šest bodova za prvim mjestom. Ostalo je još 13 kola do kraja sezone, tako da je sve još bilo moguće, ali je u vazduhu vladala neka negativnost, kao da je sezona već završena. Iza nas su bile dvije lude i potpuno različite utakmice.”
”U prethodnom ligaškom meču primili smo četiri gola od Rome Totija i Kasana, dok smo sredinom nedjelje pobijedili Inter u polufinalu Kupa Italije na San Siru, poslije penala. Iako smo i dalje bili u igri u Ligi šampiona, a možda i pomalo u prvenstvu, u sebi sam bio siguran da je te sezone sve izgubljeno”, počeo je Đanluiđi Bufon.
Nastavio je da se prisjeća detalja.
„Bilo je to tipično zimsko veče u Torinu, mokro i hladno, a stadion je bio poluprazan. Sa razglasa je išla pjesma koju sam čuo samo kao iritantno zujanje. Tokom zagrijavanja sam se molio i radio svoju uobičajenu rutinu pred meč, ali sam imao osjećaj da nešto nije u redu sa mišićima. Poslije dva minuta navukao sam rukavice, stao na gol i shvatio da teško dišem. Stajao sam, gledao u teren i osjećao blagu vrtoglavicu. Ono što me je, međutim, uplašilo bila je stegnutost u dijafragmi, između grudi i stomaka, kao da me je neko udario.”
”Ivano Bordon, trener golmana, pogledao me je i shvatio da nešto nije u redu, a ja sam, trudeći se da ga ne gledam jer nijesam želio da ga uplašim, nastavio dalje. Ipak, jedva sam disao i osjećao sam strah koji nijesam razumio. Kada imate napad panike, ne znate da imate napad panike. Kada imate napad panike, mislite da ćete umrijeti. Nijesam mogao da se nosim sa tom situacijom niti da se fokusiram na svoju rutinu, jer nijesam znao šta mi se dešava, pa sam prišao Bordonu i rekao mu da pozove Antonija Kimentija, rezervnog golmana, da se zagrije, jer se ne osjećam dobro“. istakao je Bufon.
🧤 Gianluigi Buffon kusursuz kalecisini yaratıyor:
— Calcio Türkiye 🇹🇷🇮🇹 (@CalcioTurkey) April 16, 2026
pic.twitter.com/KEXISo02j4
Njegovo stanje je bilo sve gore, ali trener golmana je uspio da ga nekako smiri.
„Dok sam govorio, shvatio sam da su mi riječi iskrivljene i besmislene. Bordon je smiren čovjek, pogledao me je i rekao: ‘Ne brini, Điđi, ne moraš da igraš.’ Shvatio je da imam napad panike, nije to tako nazvao, ali mi je rekao: ‘Sada ostani tu i šetaj sam dva-tri minuta, a u međuvremenu ću reći Antoniju da se spremi. Za 10 minuta mi možeš reći da li želiš da igraš ili ne, nijesi obavezan’… ‘Nijesi obavezan’ – ta rečenica mi je oslobodila stomak pritiska dužnosti. Oslobodila je dovoljno vazduha da mogu lakše da dišem. Sama činjenica da mi je rekao ‘ne moraš da igraš’ već mi je dala mogućnost izbora i šansu da se izborim sa onim što mi se dešavalo.”
”Oslobodio sam se anksioznosti zbog toga što sam u centru pažnje i pokušao sam da se smirim. Poslije Bordonovih reči, šetao sam nekoliko minuta kroz zaglušujuću buku stadiona. Bilo je to kao one šetnje kada goriš od temperature koja ti kuva mozak. Pokušavao sam da sredim misli. ‘Ne moraš da igraš, možeš da ideš kući kad god hoćeš’, uvjeravao sam sebe, ali sam znao da ne mogu, da ako sada odem – nikada se neću vratiti. Zato sam se osloniо na jednostavnu misao: utakmica traje 90 minuta, ostaješ na terenu 90 minuta; poslije toga, kada budeš kod kuće, i dalje će ti biti loše, umrijećeš, i neka ide sve dođavola“, rekao je Đanluiđi Bufon.
REGISTRUJTE SE i pratite svoju omiljenu ponudu na jednom mjestu.
