Svjetsko prvenstvo u Kataru je praznik za sve navijače čitavog svijeta, ali ne i za “domaće” stanovništvo koje ima dosta posla, a jedni od njih su i vozači.
Za one koji ne znaju Uber je aplikacija za transport putnika, gdje dobitaje usluge prevoza od jednog mjesta do drugog i funkcioniše kao taksi.
Iako postoji besplatan prevoz u Dohi i Kataru za vrijeme Svjetskog prvenstva, a to su metro vozovi i autobusi, zbog velikih gužvi i ne tako dobre povezanosti, Uber vrši odličan posao, pa tako i meni i mojim kolegama iz Meridiana.
Gdje god da idemo, mnogo je lakše i efikasnije da pozovemo Uber, pogotovo kada ima malo vremena između utakmica, konferencija.
E sada, glavno pitanje je ko su Uber vozači? Za sada vam možemo reći da nismo vidjeli ni jednog domaćeg stanovnika da radi ovaj posao, već su to strani doseljenici.
Kao što naše stanovništvo sa Balkana, ide “trbuhom za kruhom” u Njemačku, Austriju, Švajcarsku – to je Katar (obećana zemlja) za Bangladešane, Pakistance Indijce, ali i ljude iz Šri Lanke i Nepala.
Razgovarali smo sa nekoliko Uber vozača, a većina je istakala isto. To je da su dugo tu, bez porodice, koja je daleko u drugoj državi, a potvrdili su i da rade od 12 do 16 sati. Svi su srećni što ima mnogo posla, jer će zaraditi mnogo dok je jedan negodovao besplatan prevoz i istakao kako nije toliko prometno.
Sličnu priču nam je ispričao i jedan vozač iz Nepala, koji vozi bez obuće.
Njihove prosječne plate dosežu svega 1000 do 1500 dolara što je veoma malo za život u Kataru, pa su zbog toga prinuđeni da rade mnogo više kako bi uspjeli nešto da zarade, a usput pošalju nešto familiji.
Razgovarali smo sa Mohamedom iz Indije, veoma finim, prijatnim i kluturnim čovjekom. Radi čak 17 godina u Kataru. Odvojen je od porodice. On nam je istakao da zarađuje oko 1000 dolara mjesečno. Pored toga istakao je da samo radi i spava, a požalio nam se i kako je život skup ovdje.
Pošto se stalno vozimo Uberom, primjetili smo da voze oštro i brzo, u jednom trenutku naišao je motociklista kog su bukvalno izgurali iz trake, a kasnije smo čuli komentare da važi pravilo većeg.
Nekada se desi da Džip iz četvrte trake naglo pređe u prvu, pa ko ima više hrabrosti izgura svoje do kraja. Kako bi se spriječio veliki broj nezgoda, Katar ima stroge saobraćajne zakone.
Vožnju do Lusaila, začinila je priča sa vozačem iz Nepala Tedžom, koji je jedan od rijetkih koji živi ovdje sa porodicom. Vozi neki luksuzni džip kineske proizvodnje.
U razgovoru sa njim sam shvatio koliko su strogi saobraćajni zakoni u Kataru. Za malo prekoračenje brzine je kazna oko 90 eura (300 rijala), dok bahata cik-cak vožnja može da vas košta 300 eura (1000 rijala). Najrigoroziniji su kada je u pitanju prolazak na crveno svjetlo semafora. Tada “skidaju kožu sa leđa” što bi naš narod rekao, a kazna je čak 1600 eura (6000 rijala).
Pored svega toga, ukoliko dođe do nekog većeg prekršaja postoji mogućnost i zaplijene automobila, ili kako nam je on rekao “da mi uhapse auto”.
Svakako jako naporan posao, generalno su svi ljubazni, trude se da pričaju na engleskom jeziku, ali im ne ide baš najbolje. Da nije njih, bilo bi zaista otežano kretanje stanovništva, a ovako relativno brzo možete da stignete do odredišta.
Jedini problem nastane poslije utakmice, jer tada ima preveliki broj navijača, koji žele da dobiju vozilo. U nedostatku istih, tada može dođi do zakrčenja, ali isto tako se čeka i red za metro, tako da dođe na isto.
Tada na scenu stupaju i taksisti, koji vrlo ljubazno žele da nas prevezu za 70 dolara do odredišta, gdje bi inače platili 15 eura.
Sve u svemu, sve bi teže funkcionisalo bez Uber vozača, samo im fali malo muzike tokom vožnje, al kad nemaju ništa naše “domaće” i nije toliko potrebno.
