Istorija ruskog fudbala je podjednako haotična i zbunjujuća kao i sama zemlja, od poluvremena Sovjetskog Saveza pa sve do nedosljednosti modernog doba.
ISTORIJA RUSKOG FUDBALA
Jedan od tradicionalnih uspavanih divova međunarodnog fudbala, sa nesumnjivo talentovanim timom koji rjetko djeluje u stanju da se izbori sa neizmjernim pritiskom koji vuče nacionalna majica. Njegovo najveće dostignuće postiglo je međunarodnom slavom 1960-ih, ali par polufinala je sve što je trebalo da pokaže u pola vjeka od tada. Ni Fabio Kapelo nije mogao da povrati nekadašnju slavu. Ne, ne govorimo o Engleskoj, već o ruskoj fudbalskoj reprezentaciji.
Istorija fudbala u Rusiji je jedan od neispunjenih potencijala, slamajući pritisak i neprestalni neuspjeh. To bi moglo zvučati pomalo dramatično, ali teško je raspravljati protiv toga. Slično kao i Engleska, Rusija na većinu međunarodnih turnira ulazi sa vrtoglavim ciljevima, ali svi znaju da je izlazak iz grupne faze najbolje čemu se zaista može nadati. Poređenje se nastavlja, jer je fudbal i u Rusiji najpopularniji sport.
Nije iznenađenje da su Engleska i Rusija toliko slične kada je fudbal u pitanju, jer su upravo Englezi zaslužni za to što su Ruse uveli u igru krajem 19. vjeka. Englezi i Škoti koji su živjeli u Sankt Peterburgu počeli su da formiraju timove, a 24. oktobra 1897. bila je prva zvanična utakmica u zemlji. Ostrov (tim Britanaca) izbrisao je Petrograd (sastavljen od Rusa) 6-0 na dan, ali je carsku Rusiju ugrizla fudbalska buba. U početku se nazivalo „britanskom igrom na otvorenom“, ali to nije trajalo tako dugo.
Reprezentacija je prvu utakmicu odigrala u oktobru 1910. godine, savladavši Čehiju sa 5: 4 u nezvaničnom meču u Sankt Peterburgu. To bi se pokazalo kao jedina pobjeda koju je ekipa uspjela, a neki porazi ne donose ljepo čitanje. Rusko carstvo se raspadalo, a preokret 16: 0 protiv Njemaca na Olimpijskim igrama 1912. bila je dovoljno dobra metafora za to. Poraz od Mađarske od 12: 0 stvorio je bjedu. Posljednje tri utakmice tima završile su neriješeno, ali sve je bilo premalo prekasno.
Prva polovina 20. vjeka zabelježila je velike preokrete u Rusiji, a da ne pominjemo sve vrste sukoba i nasilja. Rusko carstvo je okončano Ruskom revolucijom, a dva svjetska rata ostavila su užasan trag u najvećoj zemlji planete. Milioni mladića su izgubljeni, ili su umirali u borbi ili su pobjegli u revoluciji. Klubovi koji su činili nacionalnu ligu prije Oktobarske revolucije rasformirani su 1920-ih, a tek 1936. ponovo je počelo bilo šta što se približava kohezivnoj nacionalnoj ligi. Prvi šampioni? FK Dinamo Moskva.
U sovjetskoj Top ligi (nazvanoj Viša liga posle 1970) tokom 54 godine dominirali su ruski klubovi. Liga je bila jedna od najačih u Evropi, mada njeni klubovi nisu uspjeli da uvedu mnogo kontinentalnih trofeja. Ruski klubovi su nevjerovatno osvojili šampionat 34 puta, a na čelu te liste bili su moskovski Spartak (12), moskovski Dinamo (11) i CSKA (7). Samo ukrajinski Dinamo Kijev (13) osvojio je više šampionata od moskovskih klubova. Mnogo ruskih klubova (31) učestvovalo je u najvišoj ligi kao i ostatak sovjetskih republika zajedno.
Međutim, kontroverze nikada nisu bile daleko. Eduard Streltsov se smatra najvećim ruskim igračem terena koji je ikada igrao, ali njegova karijera je prekinuta prije Svjetskog prvenstva 1958. godine nakon optužbi za silovanje. Streltsovu je rečeno da, ako se izjasni krivim, može da igra na turniru, ali umjesto toga našao se osuđen na 12 godina u Gulagu. CDKA, prethodnik moskovskog CSKA, dominirao je u ranim danima sovjetske lige, ali se našao krivim za sovjetski gubitak od Jugoslavije na Olimpijskim igrama 1952. godine. Klub je rasformiran.
Post-sovjetski haos koji je zahvatio Rusiju ’90 -ih ogledao se u njenom fudbalu. Ruska Top liga prošla je kroz brojne formate, sa puno timova koji su nagovještavali uspjeh prije nego što su otpali i potpuno nestali. Osam bivših strana Top lige raspalo se nakon što su izgubili status najboljeg leta (uključujući bivšeg šampiona Alaniju Vladikavkaz), od kojih su četiri uskrsnula u godinama od tada. Jedna stvar koja je bila konstantna bila je dominacija moskovskog Spartaka, koji je osvojio devet od prvih 10 šampionata (Alania je bila jedina druga ekipa koja je osvojila titulu).
Međutim, na početku vjeka zabelježen je preokret u ruskom domaćem fudbalu. Iako je u sovjetsko doba dominirao veći broj timova koje sponzoriše država, u 21. vjeku je porast vlasnika milijardera. Pet različitih klubova osvojilo je rusku Premier ligu u poslednjih 15 godina, raznolikost koja je u prednosti u najboljim evropskim ligama samo Francuske. CSKA iz Moskve i Zenit iz Sankt Peterburga su najveća borba, ali Spartak, Lokomotiva i Rubin Kazan su takođe bili tamo ili tamo tokom godina. Posljednjih godina takođe su se pojavile strane u Krasnodaru i Rostovu. Domaća igra Rusije je u vrlo dobrom zdravstvenom stanju.
A šta je sa nacionalnom stranom? Pa, rana poređenja sa Engleskom se ponovo vraćaju. Ruski nastupi na Svjetskom prvenstvu od raspada Sovjetskog Saveza bili su razočaravajući, a strana tek treba da se izbori iz grupne faze. To je tačno uopšte, osim jednog evropskog prvenstva, mada trčanje u polufinale 2008. godine ruskim ljubiteljima fudbala donosi ljepe uspomene, a da ne pominjemo igrače poput Andreja Aršavina i Romana Pavljučenka.
Posljednja decenija bila je borba za stranu. Sbornaja ulazi u Svjetski kup 2018. godine kao najniže rangirani tim na cjelom turniru, sramotu koju nije iskusio nijedan tim u istoriji Svjetskog kupa. Nijedan tim u istoriji nije pobjedio na turniru iz tako niske pozicije, iako ovim ljudima nije strano da se upišu u istoriju. Bio je to Rus koji je zaradio prvi žuti karton u istoriji Svjetskog kupa, kada je Evgeni Lovchev opomenut u uvodnom meču finala 1970.
Oleg Salenko drži još jedan neobičan rekord, jedini čovjek koji je osvojio , uprkos tome što nije uspjeo da izađe iz grupne faze, rekord koji je postigao nakon što je postigao pet golova u ruskoj mrtvoj gumi protiv Kameruna 1994. godine.
Istorijski gledano, ruske ekipe su dobro disciplinovane i protiv njih je teško igrati. Ovo nije donjelo ogroman uspjeh, a optimizam među navijačima uoči 11. nastupa u timu na svjetu nije visok.
REPREZENTACIJA
Selektor Čerčesov je prije sedam dana objavio širi spisak, na kome se našlo dosta iskusnih i provjerenih igrača. Razlika u odnosu na period kvalifikacija za Evropsko prvenstvo u fudbalu je izostanak golmana, Giljermea, no ostatak ekipe se nije previše mijenjao. Iskusnog čuvara mreže bi trebalo da zamijeni Anton Šunin, 34-godišnji član moskovskog Dinama, koji je branio u posljednje tri utakmice.
U odbrani se izdvajaju Mario Fernandes, Andrej Semenov, Georgi Džikija i Fedor Kudrijašov, a naravno, tu je i najstariji igrač ekipe, Juri Žirkov, koji će u avgustu napuniti 38 godina, a u posljednjih par mečeva je počinjao ofanzivnije. Sredinu terena bi trebalo da čine Aleksandar Golovin, Magomed Ozdojev i Daler Kuzjajev, ali tu je još mnogo veznih igrača i djeluje da će tu konkurencija biti najveća.
Što se tiče napada, na spisku su samo Dzjuba, Anton Zabolotni i Aleksandar Sobolev. Rusija na papiru djeluje dosta iskusno, sa igračima koji znaju šta im je zadatak, a formacija će im diktirati i stil igre. U posljednje tri utakmice, igrali su 4-3-3.
Tojo
Rusija ima kvalitetnu reprezentaciju, ali nesto nemaju uspjeha.