Mundijal 1998 – Život prije i poslije njega

Svi mi koji smo odrastali u ideji da je sport krovna kultura življenja, naučeni smo da život mjerimo ili događaje pamtimo po Olimpijskim ciklusima ili u odnosu na godinu kada se dogodio neki . Svaki put kad bi se nanovo, 5 krugova ili ”zlatna boginja” vinuli u nebo, znali bi da nas čeka mnogo novih priča koje će promijeniti tok istorije i koje nikada više nećemo zaboraviti.

Ja sam rođen u olimpijskoj godini, 1988., kada je Seul bio centar svijeta, a prve Olimpijske igre koje solidno pamtim su one iz Atlante, 1996. Sa Mundijalima je malo drugačija priča. Onog iz 1994. se kroz tragove sjećam, dok svoj život, potpuno sponatno dijelim na sve ono što se godilo prije i poslije Mundijala 1998. Taj Mundijal sam samoproglasio datumom mog prvog odrastanja i nijednog prvenstva poslije njega se ne sjećam tako detaljno i dobro.

Cijeli Mundijal iz 1994. bi stao u par redova. Tada sam naučio šta su penal, ofsajd i crveni karton, tiho posmatrao radost Brazilaca i patnju Roberta Bađa nakon promašenog jedanesterca u finalu. Od starijih sam slušao kako su Šveđani svojom igrom iznenadili cijeli svijet i kako je Hristo Stoičkov majstor fudbala.

Svjetsko prvenstvo koje je došlo četiri godine kasnije, ili kako smo ga mi na ulici zvali ”Frans 98” je donijelo brdo uspomena. Prvi naš Panini album sa sličicama, koji je bio preteča Gugl-a. Toliko priča, toliko radoznalosti i upijanja informacija o tome kakav je ko bio igrač i ko je glavni favorit za titulu. Euforiju je podgrijavala situacija da je učesnik bila i Jugoslavija, koja je u baražu, gol razlikom 12:1 ispratila ne tako inferiornu selekciju Mađarske. Sanjali smo da možemo biti prvaci svijeta.

Mundijal je otvoren grupom A u kojoj je neprokosnoven bio Brazil. Klinci su sa nestrpljenjem čekali majstorije Luis Nazarija, ili što bi danas rekli, starog (pravog) Ronalda, priželjkivali ”bombe” Roberta Karlosa, poput one kultne sa prijateljskog meča protiv Francuske, kada je efeom zaobišao 2 živa zida i savladao Barteza. U drugoj grupi je favorit bila Italija koja je sa braćom Bađo željela da servira osvetu za sve što se dogodilo četiri godine ranije.

Ekipa sastavljena od zvijezda je bila domaćin, Francuska, sjajno popunjena na svim pozicijama. Zidan, Anri, Trezege, Dešamf i čuvena amajlija reprezentacije, poljubac Lorana Blana na ćelavu glavu Fabijana Barteza.

Dvije reprezentacije su morale ostati u posebnom sjećanju sa tog prvenstva, a to su Nigerija i Paragvaj, koje su iznenadile, i u grupnoj fazi iz daljeg takmičenja izbacile Raulovu Španiju. Nijesu Nigerija i Paragvaj plijenili igrom, već kultom njihovih lidera. Nigeriju je predvodio čuveni Džej Džej Okoča, kog je zaista teško dočarati današnjim klincima. Fudbal kao ples, možda je to bila njegova najljepša definicija. Sa druge strane, u ekipi Paragvaja, golman sa dijagnozom centarfora, Hoze Luis Čilavert. Sjediš ispred TV ekrana i čekaš slobodan udarac, samo da bi se Čilavert zaletio sa gola i probao svoj razoran šut. Čilavert je šutirao slobodnjake sa centra. Likovi kakvi su Džej Džej Okoča, Čilavert, a i čuveni Karlos Valderama se nijesu ponovili u narednim Mundijalima.

Bilo je tu još mnogo snažnih reprezentacija, Holandija sa braćom De Bur i Denisom Bergkampom, Danska sa braćom Laudrup, Argentina sa Batistutuom i Kaniđom, Engleska sa Bekamom, Širerom, Ovenom i Skolskom. Balkanski kockati, reprezentacija Hrvatske, kasnije osvajači bronze, predvođeni Ćirom Blaževićem, Davorom Šukerom i Robertom Prosinečkim. Još jedna uspomena sa tog turnira su bili i Rumuni, svi ofarbani u žuto u eliminacionoj rundi takmičenja.

Ipak, više od svega, pažnju je plijenila grupa F, u kojoj su igrali Iran, SAD, Njemačka i Jugoslavija. Provlačenje naše reprezentacije protiv Irana, golom iz slobodnjaka Siniše Mihajlovića, tijesna pobjeda protiv Amerike i neriješen ishod sa sjajnim Njemcima, nakon vođstva od 2:0. To je bila utakmica koja se pamti, zauvijek. Vođstvo, pa izjednačenje, opet Siniša Mihajlović u glavnoj ulozi. Ovoga puta ne golom, već tako što je iz slobodnjaka ”polomio” rebro Klinsmanu, a ubrzo i pljunuo Jensa Jeremisa. Jugoslavija je zbog slabije gol razlike završila druga u grupi.

Toliko uspomena da komotno mogu sazidati jednu piramidu. Na vrhu te piramide, osmina finala, meč Holandija:Jugoslavija. U tom periodu, utakmice se nijesu gledale u baštama kafića kao danas. Tada je svaka ulica u Jugoslaviji, svaka zgrada, imala po jednog komšiju koji bi iznio tv u dvorište i svi bi zajedno gledali prenos. Rano vođstvo Holanđana, golom Bergkampa, potom izjednačenje u režiji Komljenovića. Par minuta kasnije, trenutak u kome je stala vječnost. Penal za Jugoslaviju, cijela zemlja gori, zalet Peđe Mijatovića i … prečka. I danas zvoni, i danas boli, i danas je to najveća rana generacije koja je odrastala 90-tih. Golom u nadoknadi, Edgar Davids je trasirao put svojoj reprezentaciji ka borbi za medalju.

Najtrnovitiji put do borbe za medalju su imali Francuzi. Jedva se provukli protiv Čilavertovog Paragvaja u 113. minuti, na penale izbacili maleroznu Italiju, a u polufinalu, golovima Tirama, poslije preokreta savladali Hrvatsku. U finalu, nakon misterioznog problema koji se dogodio sa Ronaldom, demonstrirali klasu i po prvi put u istoriji zagrlili zlatnu Boginju. Zinedin Zidan je bio čaroban.

Tog dana, finalom na Sent Deniju, moja generacija je odrasla. Definitivno se dogodio čin koji se nikada neće zaboraviti. Prva temeljna stranica sportske istorije je bila ispisana. Mundijal je prestao biti prvenstvo svijeta u fudbalu. Mundijal je postao mit koji živi. Koji se željno čeka.