Još od onog trenutka kada se saznalo da će vječiti rivali Partizan i Crvena Zvezda igrati ovogodišnju Evroligu, počelo se licitirati njihovim dometima. Iz oba tabora se najavljivao snažan iskorak i bez dileme borba za trofej na svim frontovima.
Pola godine kasnije, sezona beogradskih velikana se teško može nazvati uspješnom, iako još uvijek ima dosta izazova pred njima i ništa nije potpuno izgubljeno.
Ovaj trenutak je vjerovatno najinspirativniji za analitičare koji u svemu što se dešava traže pouke i lekcije za buduće sportske poduhvate. Motivisani time, hajde da krenemo.
Polazna tačka od koje valja krenuti u ovakve analize jeste selekcija, tj. proces izgradnje tima. Sportski radnici znaju reći da je dobra selekcija pola posla. Kada se na tom polju promaši, pitanje je koliko pozitivnih stvari treba da se desi, da bi se načinjeni problem kompenzovao. Sa ove tačke gledišta, na obije lokacije, selekcija igrača je mogla biti bolja.
Partizan je nakon sjajne sezone bio u velikoj opasnosti da izgubi okosnicu tima. U jednom trenutku, na izlaznim vratima su bili kapiten Kevin Panter, Zek LeDej, Matijas Lesor i Dante Egzum, što bi bio teško nadoknadiv gubitak ako se uzme u obzir da su klub napustili važni igrači kakvi su Papapetru i Madar. Srećom po ”crno-bele”, u klubu su ostali , Panter i LeDej što je bila garancija kontinuiteta. Ipak, tek kada su otišli, postalo je jasno koliko su bili važni Lesor i Egzum, jer njihove projektovane zamjene nijesu na približnom nivou. To nam još jednom potvrđuje da je Partizan imao izvanrednu sezonu uoči njihove prethodne sezone.
Najveći broj Partizanovih pojačanja igra sezonu koja je u ritmu toplo-hladno. Izuzetak je PJ Doužer koji je samo na početku tražio sebe, da bi kasnije postao jedan od nosilaca igre. Iako ne tipičan plej, prilično dobro je pokrio poziciju organizatora igre. Sa druge strane, Ognjen Jaramaz u kontinuitetu igra ispod nivoa koji je potreban za osvajanje velikih stvari, a ni Aleksa Avramović nije u svom najboljem izdanju, što sveukupno čini znatno slabiji organizatorski dio ekipe u odnosu na prošlu sezonu.
Na pozicijama centra, Matijas Lesor je bio nekrunisani kralj reketa, koji je svojom energijom držao cijeli tim u oba smjera. Frenk Kaminski je energetski miljama daleko od Lesora, a ni Bruno Kaboklo nije uspio da se nametne kao rješenje za najveći nivo. Centri Partizana su imali neke jako dobre partije, ali ne i kontinuitet kakav imaju slični igrači u najboljim evropskim ekipama. Uz sve to treba dodati i Mateuša Ponitku, koji je u redovima Partizana više statista nego jedan od glavnih protagonista.
Kada se sve ovo zajedno sagleda, možemo doći do zaključka da se u procesu selekcije vjerovatno krije najveći razlog za neuspjeh Partizana kako u Aba ligi, gdje je pretrpio neočekivano veliki broj poraza, tako i u Evroligi, gdje je trenutno u grupi ekipa koja se grčevito bore da sa poslednjeg mjesta uđu u doigravanje za plej of. Ono što jeste Partizanov adut je koordinacija procesom od strane Željka Obradovića, koji ima apsolutno povjerenje i kluba i stručnog štaba i igrača, pri čemu se njegov posao nijednog momenta nije dovodio u pitanje.
Ukoliko paralelno sa tim sagledamo Crvenu Zvezdu, primijetićemo probleme u istom domenu, ali samo na neki drugačiji način. Zvezda je na početku sezone odlučila da promijeni okosnicu tima. Ponajbolji strijelci i igrači iz prošle sezone, Kampaco i Vildoza su promijenili sredinu, a ideja je bila ta da se njihov odlazak nadomjesti iskusnim domaćim igračima kakvi su Teodosić i Bjelica. Uz to, dovedeni su igrači vrlo visokog rejtinga kakvi si Adam Hanga, Šabaz Nejpir, Džoel Bolomboj, kao i plej iz Brazila Iago Mateus.
Kao da je u uvodnom dijelu sezone na terenu i u svlačionici Crvene Zvezde bilo viška ega, previše lidera na jednom mjestu, previše igrača istog ili vrlo sličnog psihološkog profila. Oni su se vjerovatno energetski i igrački sudarali, oduzimali jedan drugom prostor za dokazivanje, a sve se to preslikalo na fonu rezultata. Od početka sezone Zvezda kaska za svojim rivalima i iz tog stanja deficita nikako da se izvadi. Prilično su daleko od eliminacione faze u Evroligi, a u domaćem takmičenju, odavno nijesu imali ovoliki broj poraza. Smjena na klupi, na samom početku sezone je bila jedan tip upozorenja, da stvari u timu sa Kalemegdana nijesu onakve kakve bi trebalo da budu.
Na početku sezone, bilo je gotovo pa izvjesno da će moćni evroligaški klubovi, Partizan i Zvezda imati lagan put u ABA ligi do plej-ofa. Bilo je teško zamislivo da bi neko ”treći” mogao pobijediti rivale. Ipak, te pobjede su čak i na gostujućem terenu odnijeli i neki ne tako veliki klubovi poput Splita, Igokee, Mege, uz redovno polaganje računa u Ljubljani protiv Cedevita Olimpije.
Jedna od osnovnih poruka ovog teksta jeste zapravo pokazati koliko je sport težak kao djelatnost i koliko u sportu ponekad ni novac ni dobri sastojci ne znače previše. Ponekad je za veliki uspjeh dovoljna mnogo prostija stvar. Tim. Grupa kvalitetnih pojedinaca koja je spremna staviti cijelog sebe na raspolaganje, zarad zajedničkog cilja.
