je vjerovatno bila u mislima oca modernih Olimpijskih Igara, Pjera de Kubertena, kada je prevalio preko usta ono čuveno, brže, jače, više. Iako su mnogi drugi sportovi popularniji i gledaniji, atletika će uz plivanje, ostati najpreciznija jedinica evolucije i dostignuća ljudskog tijela. Pojavom Juseina Bolta na tartanu, dobili smo prototip čovjeka budućnosti, a sada smo u Judžinu, u američkoj državi Oregon u desetak dana, prihvatili da ljudsko tijelo ima prostora da nas dodatno iznenadi. Meklaflin, Duplantis, Amusan, uvjerili su nas da tijelo ima manje limita nego mi to možemo i da zamislimo.
Vrijedilo je prethodnih dana pratiti atletiku u ranim jutarnjim satima. Vrijedilo, jer atletika na svoj način, pokazuje koliko smo napravili evolutivni pomak u iskorišćavanju mogućnosti svog tijela. Ništa tako precizno i tačno, u milimetar, stotinku, ne mjeri ono što treniramo, radimo, ništa ne testira naš voljni momenat i mentalni balans kao atletika. Konstantno brušenje, u borbi sa rivalima, centimetrima, vremenima, štimuje ka perfekciji.
Ako bi mogao da se napravi model prosječnog predstavnika planete, visina, težina, pa onda redom, sve vještine i sklonosti, vrlo vjerovatno bi taj gospodin prosječni ili gospođa iste klase, mogli da izgledaju sasvim pristojno na fudbalskom ili košarkaškom terenu, da pronađu sebi neku rolu gdje bi se manje zapazili i primjećivali nedostaci, a možda iskoristio i neki kvalitet. Možda prosječni pripadnik planete, ne bi bio savršeni špic ili štoper, ali bi mogao da glumi zadnjeg veznog.
Možda ne bi mogao taj neko prosječan, koji bi nas predstavljao, ne bi mogao da zakuca, ali pogodio bi neki šut za tri, izborio neki skok ili asistenciju, možda ukradenu loptu, možda ne bi bio briljantan u odbrani, ali bi našao način da pomogne u nekoj miks zoni, makar iziritirao nekog svojom pojavom. Možda ne bi imao savršeni servis, forhend ili bekhend, ali bi prebacio lopticu dovoljan broj puta, da umislimo da bi i mi mogli slično njemu, makar tri poena da uzmemo nekom Đokoviću, pa makar i poslije njegovih rijetkih neiznuđenih grešaka.
Zamislite onda samo kako bi izgledala trka prosječnog sa Kerlijem ili Šeli En Frejzer? Zamislite kako bi prosječni bacao koplje ili skakao sa motkom, da ga dohvate u mješalicu onaj skromni dečko sa Grenade ili Mundo Duplantis. Zamislite prosječnu u trci na 400 metara sa preponama protiv Meklaflin ili na 100 sa Amusan. Zamislite nekog prosječnog u troskoku, da se mjeri sa Paćiardom, zamislite samo prosječnog kako se bavi desetobojem?
Sigurno bi prosječni bolje vozio i formulu, nego što bi trčao 3000 stipl, sigurno bi bolje igrao stoni tenis, nego što bi bacao disk, jer najbolji svjetski atletičari, toliko su iznad prosjeka ljudskih mogućnosti, da svako poređenje sa njima, nema baš bilo kakvog smisla. Sve što je najbolje, u atletici, najbolje je što čovječanstvo može da ponudi. Zamislite sebe kako skačete skok u vis, biće vam sve mnogo jasnije.
Atletika od pojave Bena Džonsona i njemu sličnih ima ozbiljan problem, doping skandali stvorili su sivi oblak iznad svakog postignutog rezultata, a stigma je otišla tako daleko, da najbolji svjetski atletičari mogu samo da sanjaju sponzorske ugovore na nivou koje zaslužuju na osnovu postignutih rezultata. U moje vrijeme, nije bilo klinca koji nije znao ko je Sergej Bubka. Pitajte danas djecu, znaju li ko je Mundo Duplantis?
Sumnje u sve postignute rezultate koji su dobijene raznim laboratorijskim smicalicama, genetskim, genskim injženjeringom, dodatno su napumpale optužbe, pa kazne, za projekat kojim se bavio ruski sport, sa najvišeg nivoa. To je samo nastavak priče o DDR-u, Čehoslovačkoj, kada su iz tih baza postavljani rezultati kojima se narednih pet generacija nije moglo ni približiti. Da nije bilo Majka Paula, o Bobu Bimonu bi i danas pričali, pa valjda bi taj razrijeđeni meksički vazduh u međuvremenu još nekome pomogao?
Atletika je godinama u problemu jer sa sebe ne može da skine teret godinama uvezanih skandala, koji su totalno urušili sliku o poimanju i važnosti atletike za provjeru evolutivnih dostignuća. Zato je Bolt bitan, zato je Majkl Džonson bitan, jer su i Karl Luis i Florens Grifit Džojner upitni i diskutabilni, gdje god da dotakneš i malo zagrebeš. Zato je Alison Feliks sa svojih 20 medalja dovoljno dobar dokaz da je konstantnost bez nedozvoljenih sredstava sasvim moguća. Ne izvrsnost, konstantnost.
Prije pojave Bolta, bilo je pitanje, ne koliko si brz, snažan, koliko možeš da skočiš, nego koliko je tvoj suplement nedokaziv na doping testiranjima i koliko može potrajati dok se neka tableta koju koristiš kao dodatak ishrani ne može pojaviti na listi zabranjenih supstanci. Zato je atletika pala u sijenku svih ostalih, zato je prepustila primat onima koji se dopingom ili nijesu bavili ili su ga vještiji skrivali.
Zbog atletskih licemjerja postavili smo preveliki znak pitanja, ne samo na tartan i u krug, nego na svaki sport u dugom redu. Zato je bitno da se u državi Oregon u gradu Judžinu, barem u ovom trenutku, nije oglasila niti jedna komisija, niko nije izvukao niti jedan pozitivan doping nalaz i osporio bilo koji rezultat ili rekord. Jer bez atletike, čiste i zdrave, bez nuspojava, većih vilica i laktova, nećemo moći ni da premjerimo šta kao ljudi možemo.
Zato, šteta ako nijeste pratili atletiku ovih dana ili radost i sreća ako jeste, jer ste imali šta da vidite i da osjetite, pobjeđivali su i autsajderi i favoriti, povrijeđivali se najbolji u svojim disciplinama, otvarali put za neke nove nade, potencijalne legende u obrisima, a svaka pružena ruka pobjedniku od strane poraženog uvjeravala nas je da fer plej postoji i nije izgubio smisao u svijetu gdje je samo rezultat car. Svaki osmjeh je bio podsjećanje da ljudi prepoznaju istorijski momenat u vremenu i izvrsnost koja vam se dešava pred očima, bez obzira koliko pokušavate da budete isped svih.
