Čak Dejli #1 – Jedini trener jedinog ''Dream team-a''

Ako bih ikada bio trener koji bi imao super moći da kopira kolege iz prošlosti, bez dileme bi to bila formula: Čak Dejli copy – Me paste. Definitivno nije bio najtrofejniji u istoriji, definitivno ne ni najpoznatiji, ali zasigurno jedan od rijetkih trenera koji su znali skoro sve. Kako sastaviti tim u pravom smislu te riječi, kako ga voditi, kako se nositi sa liderima, a kako sa teškim karakterima?! Kako biti veliki, a ostati ponizan.

je rođen 1930, a živio je do 2009. godine.  Veličina njegove karijere može se nazirati i kroz par statističkih redova. Dvostruki uzastopni NBA šampion sa Detroit Pistonsima (sezone 1988-89 i 1989-90), član Kuće slavnih u Springfildu (od 1994), trener sa blizu 60% pobjeda u odnosu na odigrane mečeve u NBA ligi. Čovjek koji je sa klupe predvodio čuveni američki ”Dream team” na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. Dakle, trener najsnažnijeg tima na svijetu ikada u bilo kom sportu.

Ipak, ono što se nalazi izvan statističkih kolona je zapravo ono što Dejlija čini trenerom nad trenerima. Ostao je upamćen kao kormilar Bad Boys-a iz Detroita, a pored njih, trenirao je Klivlend, Nju Džersi i Orlando. U momentu kada je stigao u Detroit, ekipa nije bila na zavidnom nivou, a dobri rezultati su bili jako daleko. Izgradnja tima je bila duga, ali proces koji je bio precizan i efikasan. Roster su pojačavali igrači kakvi su Ajzea Tomas, Džo Dumars, Rik Mahorn, Bil Lembir, Denis Rodman.

Čak Dejli kao da je znao tajnu formulu, onu formulu koji mnogi veliki treneri nijesu, niti će je ikada otkriti. Formulu koja se odnosi na to koje igrače uklapati zajedno i kako složiti različite karaktere u savršen tim. Nije bilo gomilanja super zvijezda kojima su najvažnije lične potrebe. Nije bilo sudaranja identičnih ličnosti koje se neće pomjeriti drugoj strani zarad zajedničkih ciljeva. Čak Dejli je uspio u namjeri da sagradi tim u pravom smislu te riječi. Grupu različitih ljudi koji vjeruju i dopinose istoj misiji.

Možda bi Čak Dejli bio još trofejniji trener da se rodio malo ranije ili kasnije. Da se njegovi Pistonsi nijesu rađali u vremenu zlatnog rivalstva Bostona i Lejkersa, da liderstvo Ajzee Tomasa nije moralo biti veće od liderstva Leri Bird-a, Medžika Džonsona ili Karima Abdul Džabara. Možda bi priča duže trajala da se u to vrijeme nijesu pojavili neprikosnoveni Čikago Bulsi predvođeni Majkl Džordanom. U takvoj epohi, dva prstena namijenjena prvaku NBA lige su zaista podvig.

Veličina Čak Dejlija se ogleda u odnosu koji je gradio sa igračima, postavljajući se u ulozi roditelja, jednako koliko i u ulozi stratega. Najbolji primjer izrečenog jeste karijera Denisa Rodmana u Detroitu. Prva asocijacija za Rodmana inače, jeste nedisciplina, neukrotiv duh, incidenti, žurke, život sportskog boema. Malo ko priča o incidentima takvog tipa za vrijeme njegovog mandata u Pistonsima. Razlog tome je sjajan odnos sa Čakom Dejlijem, koji je jedini trener koji je iz njega izvukao maksimum u svakom smislu.

Rodman je u Detroitu bio srećan, ispunjen, pripadao je nečem većem od trke za rezultatima. Pamte se Rodmanove suze na dodjeli nagrade za najboljeg defanzivca lige dok je bio u Detroitu, baš kao što se pamti Rodman koji je obukao vjenčanicu da ide na dodjelu prstena za vrijeme mandata u Čikagu.

Detroit Pistonsi nijesu bili omiljena ekipa u NBA ligi u tim godinama. Bili su prljavi tim, koji je bio spreman uraditi sve da se dođe do pobjede. Animozitet prema njima je bio toliki da Ajzea Tomas nije namjerno bio dio reprezentacije Amerike zbog sukoba sa Džordanom i ostatkom svijeta. Detroit nije bio voljen, Ajzea nije bio voljen, ali Čak Dejli je bio poštovan. Samo njemu je pripala čast da sa klupe predvodi jedan jedini, pravi i originalni, Dream Team, na Olimpijskim igrama u Barseloni, 1992. godine.

Džordan, Medžik, Leri, Stokton, Meloun, Barkli, Juing, Robinson, Pipen, Klajd Dreksler, Kris Malin i Kris Lejtner, predvođeni Čak Dejlijem. Ekipa koja je lagano pokorila svijet i okitila se zlatom. Čak Dejli se dodatno pobrinuo da takmičenje ostane zauvijek upamćemo po tome što na cijelom turniru nije tražio niti jedan time-out, time poslavši poruku da je ovo ekipa toliko moćna kojoj suštinski ne treba trener. Time je na neki način minimizirao svoju ulogu, ostao ponizan, ali u svakom slučaju pokazao još jednom svoju veličinu.