Ćavi Ernandes – o vjernosti i ljubavi!

Ćavi Ernandes je jedan od najboljih fudbalera svih vremena. Ćavi Ernandes bi mogao biti jedan od najboljih trenera svih vremena. Da bi se nalazili u vrhu tih kategorija, morate imati nešto posebno, a Ćavi ima sve što je potrebno. Prije svega, vjernost, lojalnost, ljubav. Tumačenja pravila fudblaske igre se mijenjaju, igra se mijenja, ali na kraju, sa trofejom u rukama, uvijek se pojave oni koji su uložili, ne najviše novca, nego najviše truda, emocija, znoja i empatije. Trofej ide uvijek tamo gdje je saigrač prijatelj, gdje riječ znači, gdje se pogledi sretnu, a glave shvate.

O Ćaviju kao fudbaleru, mnogo je napisano, sa razlogom. On je jedan od onih koji je srušio teoriju da moraš biti visok, brz, jak da bi igrao fudbal na vrhunskom nivou. Ćavi nije ništa od toga, ali je Ćavi sve, jer je imao dovoljno vještine u nogama, fudbalskog znanja u glavi, a onda i sportske i životne inteligencije koja mu je pomogla, da objedini sve što može da ponudi igri, a da mu igra vrati za uloženo. Ćavijevih 25 trofeja, od toga četiri Lige Šampiona, govore da je sve moguće.

Ćavi jeste nizak, nejak, nema hitar ni prvi, ni deseti korak, vjerovatno bi od mnogih bio otpisan, da mu se nije pružila šansa da bude viđen na terenu. A tamo, tamo je jedan od najboljih, uvijek, jer teško da možete naći utakmicu da se Ćavi sakrio i da nije pokazao šta vidi, šta osjeća i šta predosjeća kroz svoje slojevite fudbalske instinkte. Često govorimo da je odlazak na trening mogućnost da imate još jednu, jako vrijednu porodicu, da upoznate novu braću, da stvorite povezanost na poseban način, a za razliku od mnogih, Ćavi je shvatio kako treba.

Njegova fudbalska karijera je plamen u tunelu za sve klince kojima je neko rekao ne, a osjećaji koji prolaze kroz glavu kada vidite njega na terenu, sa loptom i bez nje, samo pojačavaju opšti utisak. Ćavi je poznat po svojoj viziji, mogućnosti da kao čovjek pauk povezuje niti ekipe na terenu, brzim, tačnim, pravovremenim dodavanjima, Ćavi je kao fudbalska hobotnica uvijek bio na pravom mjestu, da svojim pipcima dohvati svako mjesto na terenu. Ćavi je loptu čuvao kao prvu ljubav, srednjoškolsku simpatiju, onu koja je u vas vjerovala i kada nijeste bili, npr. Ćavi.

On je danas topla ljudska priča o vernosti i ljubavi između dječaka i kluba. Kao što se Lesi vratio kući, tako je i Ćavi našao svoj zaobilazni put. Ti veliki igrači Barselone, neko vrijeme su smetali, Barseloni. Postoje ti momenti kad sujeta i ego nastupe, pa onaj što vodi priču, ima osjećaj da je beznačajan i nedovoljno voljen, jer su oko njega ljudi koji su obožavani među rajom. Onda taj uradi sve, da rastjera voljene, da bi bio u centru pažnje.

Dječak se vratio, jer je morao da se vrati. Kad vam neko odgrize dio srca, ono i dalje nastavi da pumpa krv, a bez obzira što vrijeme, uprkos kazivanjima, ne liječi sve rane, ostaje onaj osjećaj da neke priče trebaju da se završe. Jer na kraju, šta ostane od nas, nego romantizovane biografije i blurovane uspomene. Ćavi je 17 godina igrao za Barselonu na seniorskom nivou, upisao 757 utakmica, golova, asistencija, uspomena.

Ne bi na terenu uspio uprkos svojim nedostacima, da nije bio mangupski namazan, spreman da prevari i da podvali, da izigra i zaobiđe. Da nađe prečicu preko savršeno postavljenog defanzivnog zida rivala, da tamo nađe nekog beka koji će odraditi svoj posao dalje. Da se asistencije broje kao u hokeju, uz još jedan dodatni pas, Ćavi bi bio najbolji asistent ikada, jer ako je neko mogao da gleda u fudbalsku budućnost, to je bio on.

https://www.youtube.com/watch?v=7yuEt7GzbiU

Osim što je učio o fudbalu od najboljih, jer njegovu generaciju su trenirali isključivo najbolji treneri u La Masiji, naučio je da je u životu vrlo bitan tajming, neko će reći da je to dovoljno proračunato da nije potpuno otvoreno i iz srca, ali je jasno da je potrebno da ne bi bio pravi čovjek na pravom mjestu u pogrešnom protoku vremena. Ćavi je došao u Barsu, baš kada je trebao. Klub je u rasulu, ne postoji nada, Ćavi je vratio kao kategoriju.

Tih 25000 gledalaca na njegovom zvaničnom predstavljanju, taj krik, o Barsi i Katalunji, služi kao dokaz da je ljudima stalo, da je ljudima bitno, ali da više neće dozvoliti da ih predvodi bilo ko, nego onaj kojeg vole, poštuju, obožavaju. Sa druge strane, dobili su nekog ko shvata pravila fudbala, da je rezultat car, ali je svjestan da bez ogromne energije uložene na poštovanje sebe i rivala, osnova treninga, primi predaj filosofije, nema ni opstanka, uprkos emocijama.

Zato je Ćavi rekao šta treba da se kaže, Barselona nije predodređena za fudbal u kojem je bitno da se ne izgubi, Barselona treba da igra da pobijedi, da igra da zadovolji raju, ali prije svega da se igrači osjećaju zadovoljno na terenu, da se osjećaju komotnu u svojim kožama, dok igraju onako kako se od njih traži. Barselona više sebi ne može da dozvoli greške, jer minusi na računu, minus na tabeli, preveliki su balast oko vrata.

Ćaviju je bilo lijepo u Kataru. Masan ugovor, ljudi koji su slušali i poštovali sve što radi i govori, porodica je imala savršen život, sve je bilo kako treba i kako se zasluži. Ćavi je imao opciju i da postane asistent u brazilskoj fudbalskoj reprezentaciji, pa da je preuzme nakon SP u Kataru. Zamislite momenat kada dozvolite sebi da odbijete posao selektora Brazila. Ćavi jeste. Jer je znao da je vrijeme, da pokaže da lekcije iz vjernosti i lojalnosti imaju vrijednost samo ako se vide.

2 Komentara

    Kako divan tekst velika emocija od čovjeka ali uz emociju ima o sve ostale kvalitete. Drago mi je što se vratio Barseloni on će najbolje znati šta treba uraditi.

    Nešto najbolje što je Barsa u  ovom momentu mogla da dobije to je Ćavi ❤️

Komentarisanje nije dozvoljeno.