Draško Božović – kad jedan poziv mijenja sve!

Draško Božović je najdominantiji fudbaler u Prvoj ligi Crne Gore u poslednje dvije godine. Jedan od onih koji je Budućnost doveo do titule, odigrao maestralno kada je najviše trebalo, u Nikšiću, na debiju Mladena Milinkovića. Draško Božović, u eri kada se sve više reprezentativaca dobija šansu u nacionalnom timu, mora da se nađe na spisku Faruka Hadžibegića. Ovaj tekst nije pokušaj da se sruši autoritet selektora, da se utiče na njegova razmišljanja, samo podsticaj da više komuniciramo o stvarima koje nam se javljaju kao nepoznanica i da još jače stanemo iza njegovih odluka. Iza ove, ne možemo!

Draško Božović je rano skrenuo pažnju na sebe, njegov fizički potencijal, umjeće centaršuta i ponavljanja, njegov fudbalski pedigre u fudbalskoj porodici, njegov temperament i karakter, nijesu mogli da ostanu nezapaženi. Dugo godina su treneri imali problem da za njega pronađu mjesto na terenu, nespokojni kako da ga uklope i dobiju sve ono što pokazuje njegov potencijal. Draško trči, Draško želi da igra sa loptom, Drašku ne smetaju ponavljanja, Draško jako dobro izvodi prekide.

Pozivi za mlađe selekcije reprezentacije, dokazuju da se o njegovom talentu brinulo, iako je kao veći broj djece Budućnosti rano dobio mogućnost da promijeni sredinu, jer iz nekog razloga, nekih razloga u ranoj fazi svoje karijere, nije mogao da nađe balans između nametnutih obaveza od strane trenera i svojih prava tokom izvršavanja tih obaveza. Nije teško zaključiti šta je to moglo da bude, mladalački pogledi, buntovništvo, ja sam najbolji momenat i nerazumijevanje druge strane koja ne trpi da se autoritet na bilo koji način urušava.

Godine u Mogrenu, između ostalog i sa Petrom Grbićem, sa kojim se kalio kroz mlađe kategorije, donijele su mu oreol jednog od najboljih igrača lige koji je tražio svoj prozor za fudbalski svijet. Dobio je i pozive za seniorsku reprezentaciju, upisao 90 minuta protiv Švajcarske pred baraž duele sa Češkom. Nije svoju kartu preko našao iz Mogrena, ali jeste nešto kasnije iz Budućnosti u koju se vratio, da bi iz nje još brže otišao, da nastavi cimerski život sa Grbićem u Izraelu, u Hapoel Beer Shevi. Nije to bio ni dobar potez, niti se može smatrati srećnom varijantom, samo dvije utakmice, minimalna minutaža i izgubljenih pola godine van fudbalskog terena.

Povratak u tadašnju Mladost bio je pokušaj povratka na mapu, ali će se samo pamtiti epizoda kada je dobio drugi žuti, odnosno crveni karton, kada je pokušao da izigra pravila fudbalske igre, jedna potpuno bizarna sekvenca, kada je više u zabavljačkom stilu, nikako nadobudno, prebacio loptu sa noge na glavu, da bi je vratio golmanu, što se nije svidjelo arbitru, a ništa nije bilo jasno prisutnima na meču protiv Petrovca u momentima kada je Mladost imala dva gola viška.

Odlazak u Domžale na pola godine kod Stevana Mojsilovića samo je upotpunio sliku prosječnog poznavaoca klupskog fudbala u Crnoj Gori, da je Draško izgubljen za ozbiljni fudal, iako je svakome bilo jasno, da kad je on na terenu, da je magnet za svakog ko fudbal voli više nego sredstvo za ubijanje dokolice. Način na koji se on kreće, kako razumije igru, kako voli da pronalazi prostore koji su neotkriveni i u kojima bi u datom trenutku mogli da se nađu saigrači, nemoguće je ne primjetiti.

To je valjda znao i prepoznao Mojaš Radonjić, koji je Drašku dao još jednu povratnu kartu za crnogorski klupski fudbal. Mojaš je u tim danima igrao nešto što se nije gledalo na ovim prostorima, ubacio je lažnu devetku, koju je igrao upravo Draško. Njegov osjećaj gol i asistenciju, taj osjećaj za prostor i rupe koje rival napravi između linija, dozvoljavaju mu da iskoristi kreativnost i maštu i bude iznad prosječnih dešavanja na terenu. Taj Lovćen je bilo lijepo gledati, sjećaju se toga najbolje Cetinjani, pogotovo ovih dana.

Pasivno agresivni odnos sa Nikšićanima kreće od momenta kada potpisuje za Sutjesku, a Nikšić to ima, da prepozna kvalitet i da pokuša da ga iscijedi do kraja. Nije Draško tada bio još uvijek svoj, ali su se nazirali obrisi onoga što imamo danas, pogotovo jedan meč će ostati upečatljiv, revanš pored Bistrice sa mađarskim Debrecinom, kada je za koplje bio iznad svih, domaćih i stranih, uz gol i asistenciju, tada je bilo jasno da gledamo razliku koja prija i da nam je žao što to ne gledamo češće.

Onda se desilo da gravitira na relaciji Pljevlja – Nikšić gdje je malo šta bilo u redu, vjerovatno na granici između shvatanja da se moralo bolje i šta sjutra, pokušavajući da izvuče iz sebe ono što ima, kada najviše treba. Taj konflikt koji čovjek vuče u sebi, da je svjestan da je potrošio energiju i dobar dio potencijala i ajmo sad, pa ne klikne, svakako razvuče i stanje uma na nepodobno, a i suzi mogućnost da se pokaže što se može.

Sa Draškom sam tada, prvi i poslednji put pričao o fudbalu i životu, jer sam sticajem okolnosti radio i video klip gdje sam mogao da se uvjerim u to, kakav je Draško fudbaler. Tada sam shvatio da je njegovo razmišljanje potpuno drugačije od njegovih gestikulacija na terenu. Iako je tamo kao neka ranjena životinja, uvijek spremna za obračun, tih sat i po vremena, ostaće mi upamćeni kao najiskreniji presjek koji sam dobio od fudbalera koji su, spremni na sve, da ne priznaju svoje greške.

Epizoda u Prištini je vjerovatno bila ključna za Draškov povratak na mapu. Daleko od očiju dušebrižnika, u momentima fudbalskog sazrijevanja, tretiran kako njegovi kvaliteti i zaslužuju, maštao je na terenima koji i ne mogu da podrže sve što on zamisli. Kao i sve nas, Draško želi pažnju i ljubav iako će to njegove gestikulacije na terenu, teško ikada pokazati, njegova najbolja izdanja su bila kada je imao leđa iza sebe, potpuno i ultimativno povjerenje ljudi koji su mu dali da se igra, a ne da igra fudbal.

Povratak na mjesto zločina, u Budućnost, kao potpuno zrela osoba, igrački i životno, bio je logičan završetak njegove misije. Budućnost je tražila vođu na terenu, nekoga ko je dovoljno fudbalski pismen i odvažan da uradi što ne misli niko da može. U prvoj sezoni je i dalje tražio sebe, imao više kartona nego golova, njegova nervoza jela je i dobar dio njegove igre, ali i dobar dio njegovog učinka na terenu. Ali, dobio je leđa, bezuslovnu ljubav koja je trpjela sve njegove pogrešne minijature.

Nakon toga, sve je bilo lakše, Brnović mu je dao kormilo, da bude kapetan lađe, povjerio sve prekide, krenuli su golovi iz slobodnjaka, asistencije na sve moguće načine, ali Brnin odlazak nije značio i kraj Draškovih maštanja. Svjestan da je iznad velike većine društva na terenu, samo je nastavljao da dodaje gas, nije sputavao sebe da se izigra, kad god je mogao, u bilo kojoj prilici, a što je pritisak bio veći, za njega je igra bila smislenija.

Onda je uslijedio taj Nikšić, veliki derbi, Sutjeska koja juri Budućnost, sa novim trenerom, koji nije najljepše dočekan među medijima i navijačima, kako to obično biva, zbog grešaka u komunikaciji. Niti smo dobili šansu da zavolimo Milinkovića, već smo ga osuđivali, jer je tajming bio loš, nije se vjerovalo novim ljudima u Budućnosti, niti načinu na koji je predstavljen, prije svega, kada. I onda je na teren izašao Draško i odigrao jednu od najboljih partija na crnogorskim terenima.

Od tog trenutka, a vezano sa narednom utakmicom protiv Iskre, Budućnost se ne zaustavlja, ne osvrće se i ne okreće, šta god da se desi, pa makar i kada se vežu dva neugodna gostujuća poraza, za ukupnih 6-0 protiv Dečića i Podgorice. Ne okreće se ni Draško, koji je zbog gluposti protiv Zorje propustio evropu u ovoj sezoni, pa su dobre igre protiv Astane i Sarajeva našle način da prodru do onih koji mu još spočitavaju, to je jer nije bilo Draška.

A Draško je uz Petra Grbića, ogroman, veliki lider, nevjerovatna harizma u svlačionici i van nje i jedan fudbalski autoritet na ovim prostorima koji ne možete da negirate, jer ima taj prč u sebi, taj osjećaj da u igri svi oko njega budu bolji, da ih tjera na nezamislivo i nemoguće i da od toga stvara nešto što izgleda jednostavno i potpuno smisleno. Takav Draško treba i našoj reprezentaciji, makar jednom, nekad, u nekoj prijateljskoj, protiv Kazakhstana, da vidimo je li to što gledamo stalno i često, samo privid ili tu ima nešto što bi i reprezentaciju učinilo boljom.

Ovaj tekst nije apel niti vapaj da se Draško Božović mora još neki put pojaviti u reprezentativnom dresu, niti pokušaj da se utiče na selektorov izbor, pravo i odluke, samo želja da nekako konačno saznamo šta su kriterijumi da se neko nađe na spisku, dobije šansu, izigra, dobije svoj minut u tom dresu. Ja ne znam danas koji su to razlozi, a interesuje me, jer bih želio da imam neograničeno povjerenje u selektora fudbalske reprezentacije. Da mogu da stanem iza njega, svake njegove odluke, da mu bezuslovno vjerujem i da ga odbranim kada treba, kada se igra loše i kada se izgubi.

Iako je selektor, trener, navodno najveći krivac kad se ne pobijedi, iako su navodno igrači uvijek ti, najviše zaslužni kada se trijumfuje, ja ne vjerujem u te sporadično nabacane floskule. I kada se pobijedi i pogotovo kada se izgubi, svi smo isti, od selektora, reprezentativaca, medija, navijača, čelnika saveza. Samo sa tom idejom, idejom tima i sinergije, možemo imati više pluseva nego minusa. Sve ostalo su samo udice za sakrivanje naših mana i alibiji koji se ne mogu braniti.

Da ne bih spominjao ostala imena, jer ovdje se ne radi o njima, nego  o Drašku, neki su debitanti stariji od njega, neki su godinu dana mlađi, a fudbalski svijet ne vidi da su godine danas problem. Franćesko Ćićo Kaputo, prošao je put, težak, Toritto, Altamura, Noicattaro, Bari, Salernitana, Siena, Virtus Entella, Empoli, Sassuolo, godinu dana je stariji od Draška i pravi razliku na italijanskim fudbalskim terenima. Tamo je konkurencija i jača i okrutnija, pa je odigrao dvije utakmice i postigao gol i Italija danas kaže, nedostaje Kaputo.

Ovoj Crnoj Gori, vjerujem, nedostaje Draško, jer koliko god bio dobar Farukov otvoreni odnos prema igračima iz crnogorske lige, koliko god se ta priča svidjela svima, pa i meni, toliko nije dobro ako najboljeg na crnogorskim terenima, nema, pa makar i da popuni broj. Zbog selektorovog integriteta, zbog njegovog autoriteta u javnosti, a naše želje da mu vjerujemo, da iz punog srca kažemo, Faruk je, bolan, naša raja, boljeg nema, moramo dobiti i odgovor, zašto nama nedostaje Draško, a vama, selektore, ne. A taj jedan poziv, mijenja sve.