Duško Vujošević u sezoni 2009/10 – Stvaralac čuda

Kako vrijeme prolazi, a svijet nas daruje novim lekcijama, postajemo svjesni kakvo je čudo iskreirao Duško Vujošević u sezoni 2009/10, kada je zajedno sa Partizanom nastupio na Final 4 turniru Evrolige, održanom u Parizu. Malo sreće je nedostajalo i možda bi ”crno-bela” armija te godine po drugi put u svojoj istoriji osvojila titulu prvaka Starog kontinenta. To ”malo sreće” je završilo u rukama Džoša Čildresa, ali krajnji plasman košarkaša Partizana nije uspio ni u najmanjoj mjeri zasijeniti veličanstveno putovanje vođeno košarkaškim genijem, Duškom Vujoševićem.

Vrlo je vjerovatno da se evroligaška košarka prati u nikad većem intenzitetu na prostoru ex-Yu. Sa ovog podneblja, participiraju već dvije godine uzastopno najjače ekipe, Partizan i Crvena zvezda. Prošla su vremena u kojima su velikani sa Balkana svoje snove jurili iz uloge autsjadera, nadajući se pobjedama koje bi bile okarakterisane kao velika iznenađenja ili čak senzacije. Sada i Partizan i Crvena zvezda ulažu ozbiljan novac, dovode renomirana pojačanja i potpuno opravdano prijete i pucaju na visoke rezultate.

U timu sa Malog Kalemengdana, na početku sezone su najavljivali pohod na Final 4. Sasvim opravdano, obzirom da su pored starosjedilaca u crveno bijelom dresu, stigla renomirana pojačanja poput Miloša Teodosića, Šabaza Nejpira, Nemanje Bjelice, Rokasa Gedraitisa, Džoela Bolomboja, Iaga Santosa, Adama Hange. Tokom sezone je bilo još nekoliko zvučnih pojačanja, ali je četa Duška Ivanovića, pa kasnije Janisa Sferopulosa vjerovatno i najveće razočarenje ovogodišnje Evrolige, obzirom da su lošiji plasman od njih ostvarili samo Lion (Asvel) i Alba.

aleks marić
Foto: Nebojša Mandić

Sezona Partizana je daleko od spektakularne, i ukoliko se ne desi senzacija u poslednjem ligaškom kolu, evroligaško putovanje crno-belih će biti završeno prije početka plej-ofa. I u ovom slučaju se ne može reći da su ovosezonska pojačanja odradila iznadprosječan posao, jer dolasci Ognjena Jaramaza, Frenka Kaminskog, Bruna Kabokla i PJ Doužera nijesu valjano nadomjestili odlaske Dante Egzuma, Matijasa Lesora i Jama Madara. Igrači su nastupali sa puno oscilacija i u ovom trenutku, nakon blizu 8 mjeseci, uloge još uvijek nijesu jasno izdiferencirane.

Tek sada kada se sagledaju ovosezonska evroligaška putovanja skupih timova Partizana i Crvene Zvezde, postaje jasno koliko je veliki posao prije deceniju ipo napravio Duško Vujošević sa svojim stručnim štabom. Koliko je to zapravo postavio nerješiv domaći zadatak mnogim moćnijim i skupljim projektima.

To ljeto 2009. godine je bilo kao po običaju, gorko u redovima crno-belih. Odlazaka nije falilo, a dolasci su bili u najmanju ruku skomni. Postavljalo se samo pitanje do kada će to sve biti tako, da u julu odu formirani igrači koji imaju snagu da nose velika djela na svojim leđima, a da u septembru dolaze neki novi projekti koji sem obećanja ne mogu ništa više da ponude. Tako su put velikih klubova otišle Partizanove uzdanice Milenko Tepić (Panatinaikos), Uroš Tripković (Huventud), Stefon Lazme (Makabi), Novica Veličković (Real Madrid), a u tom momentu nije bio zanemarljiv ni odlazak Čedomira Vitkovca u Budućnost. U tabor Partizana, sem povrtanika Dušana Kecmana iz Panatinaikosa, stigli su igrači skromne reputacije Bo Mekejleb (Mersin), Aleks Marić (Granada) i Lorens Roberts (Crvena Zvezda).

aleks marić
Foto: MN PRESS

Kada je u javnosti predstavljen tim za sezonu 2009/10 bilo je beskrajno više skepse nego entuzijazma. Vjerovatno je u svoj odabir vjerovao samo Duško Vujošević sa svojim saradnicima. Među licima na toj fotografiji sa predstavljanja su se našli igrači poput Stefana Sinoveca, Strahinja Milošević, Aljoše Mitrovića, Branislava Đekića, Save Lešića, od kojih niko nije bio ni blizu da napravi veliku karijeru, a u smiraj te takmičarske sezone su za dlaku igrali finale Evrolige.

Duško Vujošević je septembra 2009. imao na raspolaganju skroman tim, ideje i spremnost na mnogo rada. Ali Duško je znao nešto što mnogi prije i poslije njega nijesu. Da uvjeri ekipu da vjeruje u njegov sistem i da mu se preda. Takođe, znao je tačno da dodijeli uloge svojim igračima, da među njima izdiferencira prave lidere i one koji su spremni da odrade sav prljavi posao za ostatak ekipe. Nije u toj sezoni bilo previše rotacija, skupih pojačanja koja se pojavljuju niotkuda niti spekulacija ko bi mogao doći, a ko bi mogao otići. Mnogi igrači su bili sigurni da će i pored grešaka i loših partija imati svoje minute i u narednim utakmicama, što slučaj nije sa današnjim Partizanom. Duško Vujošević je bio poput domaćice koja sa polupraznim frižiderom pravi specijalitete.

Bo Mekejleb se kao pojačanje iz Mersina transformisao u ponajboljeg plej mejkera Evrope. Rješavao je utakmice i bio vjerovatno motor tog Partizana. Na poziciji 1, imao je pomoć iskusnog Petra Božića koji je mirnoćom ulivao sigurnost saigračima, ali i Aleksandra Rašića, koji je te sezone imao značajnu ulogu u oba smjera. Dušan Kecman na poziciji 2, a od visokih igrača ključne role su bile podijeljene Lorensu Robertsu, tada veoma mladom Janu Veselom i ponajboljem centru Evroplige iz te sezone, Aleksu Mariću. Ostatak ekipe, Stefan Sinovec, Strahinja Milošević, Branislav Đekić, Aljoša Mitrović i Slavko Vraneš su ”krali” svoje minute i trudili se da u njima daju svoj doprinos.

aleks marić
Foto: MN PRESS

Možda je najveće košarkaško čudo sve ono što je Duško Vujošević uspio da postigne sa Slavkom Vranešom na poziciji 5. Svojom idejom i radom je uspio da od njega napravi centra koji igra sjajnu ulogu u odbrani, a u napadu pravi velike probleme, iako je na početku sezone projektovano da bude na parketu tek toliko da se odmori Aleks Marić.

U grupnoj fazi su završili kao trećeplasirani. Ispred njih su bili Olimpiakos i Unikaha, a iza njih veliki Efes i Lietvos Ritas. U drugoj fazi, takođe u grupi, Partizan je priredio senzacije, pobjedama protiv Željkovog Panatenaikosa i Barselone, uz očekivanu domaću pobjedu protiv Marusija. Sve to je bilo dovoljno za drugo mjesto i okršaj sa ponosom Izraela, Makabijem. Za prolaz dalje je bio potreban makar jedan brejk i on se desio već i prvom meču, kada je noć inspiracije imao Dušan Kecman i sa 29 poena okrenuo rezultat u korist Partizana i doveo do, ispostaviće se, odlučujuće prednosti u ovoj seriji. U Beogradskoj Areni je Makabi pao 2 puta i konačnim rezultatom 3:1 u pobjedama, mašinerija Duška Vujoševića je stigla u Pariz.

U Pariz su došli kao autsajderi, ali čini se da nigdje oni te sezone nijesu bili pretjerani favoriti, iako su na kraju osvojili i domaće prvenstvo i kup i ABA ligu senzacionalnom trojkom Dušana Kecmana sa više od pola terena. Na Final 4 turniru, 2 poraza nakon produžetaka. Taj poraz od CSKA iz Moskve u meču za treće mjesto nije bio toliko bolan, koliko onaj u polufinalu, kada je Partizan sa 2 poena prednosti branio poslednji napad i odirao sjajnu odbranu na Milošu Teodosiću koji je promašio cijeli koš. Maler u cijeloj priči je bio Džoš Čildres, koji je pokupio air-ball i dao koš za produžetak. Nakon produžetaka, Olimpijakos je slavio.

Priča o Partizanu iz sezone iz 2009/10 i Dušku Vujoševiću komotno može postati mit. Mit o tome da mali može pobijediti velikog, ukoliko se timski procesi vode onako kako treba. Ukoliko je primarna ideja lični razvoj, onda je sezona dovoljno duga da najveća pojačanja budu oni igrači koji se razvijaju od septembra do maja. Koliko je zapravo ova priča jedno veliko remek-djelo govori podatak da je kasnije samo Jan Veseli napravio ozbiljno veliku klupsku karijeru. Neki od njih su imali solidne karijere, a već pomenuta grupa mladića je brzo pala u zaborav. Najveći među njima, možda i najveći stvaralac među košarkaškim trenerima u 21. vijeku – Duško Vujošević je u toj sezoni dobio nagradu za najboljeg trenera Evrope. Sezone dolaze i prolaze, ali ovaj domaći zadatak još uvijek niko nije uspješno riješio.