Igor Duljaj #4 – Trener za ''...samo jedan klub...''?!

Posebna vrijednost u današnjem jeste odanost, to jest okolnost prepoznavanja snažnog identifikovanja sportiste sa klubom za koji nastupa. Ta identifikacija je moćno oružje koje često poništava deficit talenta, umjetnosti i kreacije. Igor Duljaj, balkanski Đenaro Gatuzo, je jedan od takvih.

Čovjek koji je najljepši dio svog života poklonio beogradskom Partizanu, koji mu je zauzvrat dao ime, identitet i priliku da kasnije u Šahtjoru iz Donjecka dugo godina igra fudbal na najvišem nivou. Danas, Igor Duljaj taj dug vraće.

S vremena na vrijeme, na velikoj fudbalskoj sceni se pojave pojedinci za koje se ne vezuju magija i kreativnost, izvanredan pregled igre ili mogućnost da fintom zadive svijet. Njihovo maltene jedino i najveće fudbalsko oružje je srce i toga su spremni dati u neograničenim količinama. Moderna verzija toga je N’Golo Kante, prije njega je to vjerovatno bio Lasana Dijara, dok je početkom ovog vijeka personifikacija bespoštedne borbe bio Đenaro Gatuzo. Takav tip igrača je bio izrazito dragocjen za koncepciju Karla Anćelotija u šampionskom Milanu, da je maltene samo za Gatuza imao identičnu kopiju, nešto manjeg intenziteta. Njegovo ime je bilo Kristijan Broki.

Đenaro Gatuzo

Paralelno sa vremenom Đenara Gatuza, beogradski Partizan je imao igrača sličnog kalibra, u tijelu Igora Duljaja. Posebno je veličina Igora Duljaja dolazila do izražaja u prvom dijelu sezone 2003/04, kada je Partizan po prvi put u modernoj istoriji zaigrao u Ligi Šampiona. Senzacionalan prolaz protiv Njukasla, nakon boljeg izvođenja jedanesteraca, a onda grupa za nezaborav u kojoj su pored beogradskih crno-belih igrali Galaktikosi iz Real Madrida, osvajač Lige Šampiona iz te sezone – Porto koga je sa klupe predvodio Murinjo i finalista Kupa UEFA Olimpik Marsej, u čijem napadu je gospodario do tada malo poznati Didije Drogba.

Partizan ne samo da se nije obrukao, već je odigrao mečeve za pamćenje. 180 minuta fudbala protiv ekipe za koju su nastupali Iker Kasiljas, Roberto Karlos, Luis Figo, Dejvid Bekam, Zinedine Zidan, Luis Nazario Ronaldo, Raul, tokom kojih su primili svega jedan gol. Nažalost, bez postignutog pogotka, ali dovoljno za istorijski bod na stadionu JNA. Na tim mečevima, Igor Duljaj je bio sveprisutan, sa posebnim zadatkom da sačuva Zinedina Zidana. U tome je i uspio, a vjerovatno najveći kompliment koji je ikada dobio jeste Zidanova rečenica da je Igor Duljaj najbolji igrač koji ga je čuvao, a da je pritom pazio da ga ne povrijedi. Takve partije u dresu Partizana su ga načinile standardnim reprezentativcem Jugoslavije, kasnije Srbije i Crne Gore, a na klupskom nivou istinskom institucijom kluba kakav je Šahtjor iz Donjecka.

Tačno 20 godina kasnije, Igor Duljaj je na novom zadatku, na staroj adresi. Klub iz Humske je ovoga ljeta bio daleko od Lige Šampiona, a Duljaj je bio taj kome je povjereno da vadi kestenje iz vatre. Par mjeseci nakon preuzimanja kormila, bolna eliminacija iz evropskih takmičenja, kao da je mirisala na brzi rastanak. Od tog trenutka, kao da se sve promijenilo.

Đenaro Gatuzo

Partizan je počeo da igra mnogo bolje, bez prosipanja bodova na domaćoj sceni, sa borbom istog intenziteta od prvog do poslednjeg minuta. U nekoliko mečeva, Partizan je okretao rezultat, vraćao se iz dubokog minusa i po pravilu postizao golove za pobjedu u poodmakloj nadoknadi vremena. Sve to sa mnogo emocije i sa mnogo srca na terenu. Ovosezonski Partizan je počeo mnogo da liči na svog trenera, Igora Duljaja. Borba bez kompromisa i neodustajanje, želja koja ponekad kompenzuje nedostatak kvaliteta i utisak koji zadovoljava svakog poštenog navijača. Pravi primjer da je tim ogledalo svoga trenera.

Đenaro Gatuzo

Sa druge strane, Igor Duljaj je na pres-konferencijama drugačiji, često pokazuje svoje emocije i svoju ”slabu stranu”. Kao da se ne stidi da pokaže da je on samo jedan srećni čovjek koji ima priliku da vodi Partizan, bez pretenzije da se predstavi kao stručnjak koji je predodređen za neke mnogo veće stvari. Prema protivnicima i kolegama ima veliki respekt, i sveukupno to djeluje kao da je Igor Duljaj igrač pozajmio sebe nekome ko je trener Partizana. Drugim riječima, još uvijek sve djeluje kao da je on igrač sa privremenim boravkom na klupi Partizana, obzirom da su njegove emocije, način slavlja i retorika tipično igračke, a ne trenerske.

Fudbalski i sportski analitičari bi mogli opravdano postaviti pitanje da li je Igor Duljaj dobar trener?! Da li bi mogao jednako dobro da se snađe bilo gdje?! Da li je sve ovo samo zbog toga što Duljaj savršeno osjeća i beskrajno voli Partizan?! Da li Igor Duljaj ima perspektivu da bude veliki trener ili je on idealan izbor za ”samo jedan klub, samo jedan grad”…