Bilo je to vrijeme kada se odbojka nekako više živjela, kada se odbojka disala i kada su ”odbojkaška znanja” bila na neki način dio opšte kulture. Bilo je nezamislivo odrastati na ulici a ne znati prvu postavu reprezentacije Jugoslavije, precizno po dijagonalama. Nikola Grbić na poziciji tehničara, Ivan Miljković na korekciji, Vanja Grbić i Kvisko Vujević na prijemu servisa, a srednji blokeri Andrija Gerić i Đula Mešter. Libero naravno, Vasa Mijić. U toj generaciji, najbolji na svijetu, najbolji na terenu, onaj koji je bio neprikosnoven, čuveni ”Ivan Grozni” – Ivan Miljković #14.
Imala je Jugoslavija u svim sportovima asove koji su bili sam krem. U tom periodu, u fudbalu Peđa Mijatović, Dejo Savićević, Piksi Stojković, u rukometu Dragan Škrbić i Nenad Peruničić, u košarci Divac, Đorđević, Bodiroga, Danilović, u vaterpolu Šapić i Vujasinović, u odbojci braća Grbić i Ivan Miljković. Ipak, činilo se da je malo ko bio dominantan onako kako je to bio Ivan Miljković. Bez dileme, čovjek koji bio najbolji na svijetu. Razoran, agresivan, onaj koji je donosio titule, pobjede, onaj koji je sam rješavao utakmice. Bio je sila koju je nemoguće zaustaviti.
Rođen je 1979. godine u Nišu, a njegov profesionalni debi je bio u Partizanu 1996. godine. Sjećam se da je to bilo vrijeme kada se odbojka još uvijek igrala po starom sistemu, sa čuvenim promjenama. Miljkovića je bilo lako primijetiti. Bio je nasmijan, harizmatičan, visok i mršav, prepoznatljiv po kukastom nosu. Odmah je nagovještavao svoj potencijal, jer je i kao mladić stvarao razliku na terenu. Vrlo brzo je došao debi za reprezentaciju i vrlo brzo je zauzeo mjesto startnog korektora. To mjesto je bilo rezervisano za njega punih deceniju ipo. Pitanje je da li će neko, u skorije vrijeme, na sličan način igrati i biti sinonim za jedan sport.
Sa 21 godinom dolazi ostvarenje snova i najblistaviji trenutak njegove karijere, osvajanje olimpijskog zlata u Sidneju. To nije bilo zlato kome je on svjedočio, već zlato koje je on stvarao. Bio je već u tom momentu zaštitni znak reprezentacije Jugoslavije, neko za koga se znalo da će postati najbolji na svijetu. Bio je nezaustavljiv, onaj čije se ime izgovaralo kad god bi se Mikasa uzela u ruke. Djeca su zbog njega počinjala trenirati odgojku, sanjajući da će se jednog dana, poput Ivana boriti sa asovima kakvi su bili Đani, Žiba, Sartoreti, Granvorka, Kazakov.
Na reprezentativnom planu, to nije bilo jedino zlato, iako je bilo najveće. 2001. je osvojeno evropsko zlato u Češkoj, baš kao i 10 godina kasnije, ponovo u Češkoj i Austriji. Na prvenstvima Evrope su tu i još 3 bronze, a na svjetskim prvenstvima jedno srebro i jedna bronza. Ovakav spisak medalja ga čini jednim od najtrofejnijih odbojkaša svih vremena. Tokom čitavog tog perioda, njegova performansa je bila na najvećem nivou, sa jako malo oscilacija i sa mnogo sigurnosti. U pojedinim momentima bilo je teško odrediti da li je bolji napadač sa pozicije ili prilikom serviranja.
Na klupskom planu, takođe bogata karijera, 5 titula nacionalnih prvaka u državama u kojima je igrao, 1 osvojena Liga Šampiona sa Lube Maćeratom, te po jednom osvojeni CEV kup i CEV Čelendž kup. Nakon Partizana, napravio je sjajan transfer u ponajbolju ekipu na svijetu, čuvenu Lube Maćeratu. Nakon Lubea, bila je epizoda u Romi, zatim Olimpijakos, pa Fenerbahče, pa ponovo Lube Maćerata, da bi se karijera završila 2017. u Halkbanci iz Ankare.
Nakon toga, oprobao se i u ulozi funkcionera u Odbojkaškom Savezu Srbije, ali se stiče utisak da šta god bude radio do kraja života, teško može biti onako dominantan kakav je bio u odbajkaškom dresu. Jer Ivan Miljković je bio terminator svoga i svakog drugog vremena. Sila koju ne nemoguće ukrotiti. Erupcija snage, preciznosti, dominacija kakvu je preteško ponoviti.
