Korekcija, korekcija – zašto klinci nemaju slobodu dok se igraju fudbala?

Korekcija, jedan od izraza koji je došao u fudbal prije nekoliko godina, otjerao me više puta sa stadiona. U nekom trenutku, neko nije stajao kako treba, negdje, na terenu, kreće galama, pominje se korekcija, prvi minut utakmice. Sa audio džojstikom, glasovnim komandama i rezonantnom kutijom, nijesmo tog dana gledali fudbal, nego korekcije.

Sasvim slučajno sam prethodnog vikenda nahvatao desetak minuta utakmice nekih mlađih kategorija. Odavno me nema na tim terenima, jer jednostavno, osim klinaca koji su jako talentovani, mnogo toga pogrešnog i vidim i čujem, a svaka moguća razmjena mišljenja je nemoguća misija, svi sve znaju. U takvim okolnostima, uvijek se odlučim, da preskočim.

Ništa se tu izgleda nije promijenilo, klinci udaraju po lopti, treneri izdaju naređenja, kako, gdje, kome, roditelji pomognu kada je lopta bliže strani terena gdje se oni nalaze, a đeca, đeca, kao đeca, pokušavaju da se snađu u toj kakofoniji glasova, uzroka i posledica, obaveza, naredbi, izvršenja, članova zakona i paragrafa. Ne njemu, njemu, izdvajam, kao jedan od težih za tumačenje.

Često se pitamo zašto su ređi majstori na našim terenima, gdje se izgubio šarm i vic po kojem su uglavnom bili poznati ovi fudbalski prostori. Zašto je sve manje fudbalske genijalnosti, onog jednog poteza koji vrijedi da se zbog njega plati karta, zašto štoper ne iznese loptu kad ima livadu ispred sebe, što vezni nekad ne odigra jedan na jedan, nadmudri onog prvog ispred sebe?

Istina je da se fudbal promijenio i da se ova igra grešaka sada uglavnom svodi da se broj grešaka smanji, na loptu se pazi, čuva se kao predmet obožavanja, ali na kraju, razliku uvijek napravi ona ekipa koja igra sa više rizika nego ona koja pokušava da se organizovano i strpljivo brani. Lajpcig, Atalanta, kao primjeri iz prošle sezone i svih sezona koje dolaze na vrhunskom nivou…

Nije problem što se od igrača na vrhunskom nivou, očekuje i vrhunski odnos, posvećenost, profesionalizam, odnos prema saigraču, respekt prema sposobnostima protivnika, osjećaj da neko kod kuće i na tribinama pati i tuguje zbog poraza uslovljenim bahatim ponašanjem na terenu, zbog egzibicionizma i želje za samoisticanjem. More money, more problems, odavno je neko pustio u etar.

Problem je kad to krene rano, a kod nas krene, baš rano. Klinci se pretvaraju u fudbalski proizvod koji treba lansirati na tržište, treba da nauče sve što može da se nauči, što prije, da budu temeljni u izvršavanju zadataka na terenu, da se ne švercuju do čunja i nazad. Da prime loptu, predaju, dodaju saigraču u boljoj poziciji, da šutnu i pogode gol kad treba. U savršenom svijetu, vjerovatno i to postoji.

Utakmica, sama po sebi, više je skup naučnih radova iz fizike, hemije, biologije, matematike i psihologije, nego mjesto u kojem sve ono savršeno, sa treninga, možete prikazati, tog dana, tog trenutka, protiv rivala, koji ima iste namjere. Ako imate sedam ili devet godina, igrate pred roditeljima, prijateljima, curom iz vaših prvih snova, ne postoji bolje i ljepše mjesto da vam se sva čula koje imate, pogase.

Tako ne razmišljaju treneri, kojima je ovo idealna šansa da provjere kako i na koji način su odradili svoj posao, kako se njihova ekipa snalazi sa zadatom temom sa varijacijama, kako se poštuje grb, da li se oznoji dres, da li se samo dobije ili se i razbije protivnik i kako se uspostavlja dominacija već prvog vikenda na terenu, ikada…

Kako krene lopta, tako se uključi taj ljudski razglas, pas, klizaj, šutni, ajmo, nemoj da te prođe, sad, sad, sad, brže, brže, vraćaj se nazad, izađi napolje, šta to radiš, e, moj, Milutine, pa ne tako, bravo, bravo, ajmo još jedan, tako je bre, kuku, sudija, ajde ulazi, što se vučeš, kako te nije sramota, ništa nam nijesi svirao danas, golmane, uhvati nešto.

I tako stalno i tako često, postoji određena potreba da se na mozak klinca utiče sa klupe, raznim glasno iskazanim stavovima koji trebaju da se pretvore u radnje, usvoje u treptaju, da svako od njih bude spreman da se prepozna u tom galimatijasu riječi i fraza dok frenetično juri za rivalom, loptom, sudijom. Ako je meni sa 43 godine to gomila buke, kako je njima sa 9 ili 11?

Znam da je trenerski posao težak i zahtjevan, da je surovo kada vaš rad ne zavisi od vas samih nego od nekih aktera koji imaju ili nemaju sposobnost da vaše zamisli sprovode. Ali upravo je sama riječ trener, čini mi se, krenula od tog treninga, gdje se mnogo toga usvoji, predodredi, namjesti, naštimuje, nalegne, objasni, da bi sjutra ta utakmica bila jedan veliki test zajedničkog rada.

U Staroj Pazovi, onomad, igrale se kadetske selekcije Španije i Crne Gore, pomoćni trener rivalske reprezentacije bio je toliko glasan na zagrijavanju prije utakmice da smo mislili da ćemo žestoko da se zapatimo tokom meča, zbog njihove snage i tih glasno izgovorenih instrukcija. Riječ niko nije progovorio za 90 minuta, selektor je mirno sjedio na klupi i gledao, kao da je putnik, namjernik.

To što je bilo 6-0 za Španiju, bez dodatnih objašnjenja i korekcija, nije meni govorilo o tome da su oni bili svjesni svoje snage i mogućnosti, nego o uzajmnom povjerenju između učitelja i učenika, jednom prećutnom dogovoru, da kad lopta krene sa centra, učitelj je završio svoj dio posla, a učenici polažu specifičan test da pokažu koliko su znanja usvojili.

Na našim terenima je potpuno suprotno, iako volim da gledam utakmice naše lige, Prve i Druge, priznajem da sam u mnogim situacijama morao da gasim ton, ne zato što ne volim komentatore, nego što sam stalno bombardovan glasovima koji dolaze sa klupa, u želji da unaprijede igru svoje ekipe. To je legitimno pravo, koje govori o narušenom ili neizgrađenom povjerenju između trenera i igrača.

Baš zbog tog mute dugmeta, žao mi je što nijesam čuo kada je moj najdraži crnogorski fudbaler izrecitovao nekoliko rečenica jednom od najbučnijih trenera koji su bili na ovim prostorima, jasno mu saopštavajući da od tih instrukcija i komandi, više ne zna šta da radi na terenu, kad, kako i zbog čega. Uz taj osjećaj da nemaš pojma, jer nikad nije dobro to što radiš, legitimno je i da nijesi na terenu, bila je jasna poruka.

Upravo u tim silnim uzročno-posledičnim vezama, gdje samo neko može nešto, tipa, da dribla, da ovaj drugi može samo loptu prvom do sebe, da štoper može do centra, jedan bek može preko ako ne ode onaj drugi, od svih tih mehanizama koji se usvajaju godinama, gubi se onaj specifičan smisao za igru, koji se usvaja od rođenja.

I kad lovite prvi zalogaj, ubacujete loptu u oblik trougla, pa neće, kad raspoznajete prve boje i slažete ih kako vama odgovaraju, kad se učite prečicama iz raznih životnih lekcija, kad se snalazite protiv starijih i snažnijih, kad im se prilagođavate i tražite im manjak fokusa u potcijenjivanju, sve su to preduslovi za razvoj kreacije i mašte. Kada vam kažu da ne možete nešto, a vi nađete način.

Usmjeravanjem klinaca jasnim glasovnim instrukcijama, pretvaramo ih u životinje, koje želimo da dresiramo, da igraju onako kako mi kažemo, da sjednu, ustanu, dohvate granu, loptu ili kost. Da ih naučimo koje je njihovo mjesto u kući i zašto spavaju u kućari. Gasimo razigranost, gasimo intuiciju, onaj momenat iz stomaka, sličan zaljubljivanju.

Zato, treba malo da pustimo djecu i da se sama igraju, klinci su snalažljivi, shvatiće i sami gdje griješe i zašto lopta nije otišla tamo gdje su oni zamislili. Ne treba da im spuštamo roletne i zatvaramo škure percepcije. Treba sa njima napraviti most povjerenja, sa kojeg će korekcija nastati kao rješenje iz mašte, a ne uslovna radnja iz dresure.  

3 Komentara

    Tekst vise nego odlican,i nazalost takva je situacija..fudbal izgubio svaku car ..igra se kako drugi zele,ne kazem da ne treba ukazati na gresku i korigovati neke stvari u igri ,ali treba pustiti igrace da i oni kreiraju svoju igru .

    Pratim dosta mladje kategorije fudbala kod nas. Sad bih mogao i ja da napisem citav roman o nedostacima treniranja ali uglavnom sve se svodi na to da vecina nasih trenera i ne zna sta radi, ne umiju da prepoznaju talenat i da od tog djeteta naprave igraca i najgore od svega ne daju im slobodu.

    Majstore, sve si ti to odlično rekao, ali hajde sokole uzmi, treniraj neke klince upadni u ovaj surovi klinč balkana, vlasnika klubova i nerealnih roditelja, pa da vidiš šta ces moci, a sta ne…. budes li cutao, prvi ti ce ti reci: “Pa ti nista ke radis, a bogumi i ne znas”.

    Lako je kritikovati, bez resenja.

Komentarisanje nije dozvoljeno.