Kada su te, sada već davne 1998. godine, kao desetog pika na NBA draftu, Boston Seltiksi odabrali mladića po imenu nijesu vjerovali da su napravili posao decenije i da će baš u tom mladiću, inače rođenom u Kaliforniji dobiti veličinu koja će biti upisana među najljepšim stranicama istorije te bogate franšize. Proteklih 20 godina u čuvenom TD Gardenu nije bilo ni blizu toliko radosti kao u drugoj polovini prošlog vijeka, pri čemu je izuzetak sezona 2007/08, gdje je Boston Seltikse sa terena predvodio upravo njihov kapiten, Pol Pirs.
Priča o Polu Pirsu je doslovno priča o mladiću čija je karijera bila blistava, ali i o nekom čija je karijera svega par godina nakon početka NBA karijere mogla otići u krajnje neželjenom smjeru. Tog septembra 2000. godine, zvijezda u usponu, Pol Pirs je brutalno napadnut u jednom noćnom klubu u Bostonu. Pretučen i zvjerski izboden, čak 11 puta u predjelu lica, vrata, leđa, pri čemu je zadobio i ozbiljnu povredu pluća. Običan čovjek kada se nađe u takvim situacijama, ako uopšte i preživi, potone, nestane i preživljava u krilu tuđeg sažaljevanja.
Al kako sa pravom kažu, nikada ne potcjenjujte srce šampiona. Pol Pirs je bio šampion, koji je preživio napad i neobjašnjivo brzo se našao na parketu. Samo mjesec dana nakon tog brutalnog događaja, Pol Pirs se našao na terenu i u sezoni 2000/01, bio jedini igrač Boston Seltiksa koji je odigrao svih 82 utakmice, sa pozicije startera. U toj sezoni, koja je bila podvig sama po sebi, imao je i nestvarnu statistiku sa prosječno postignutih 25.3 poena po utakmici.
Međutim, šampioni su prije svega, ljudi od iste one krvi i mesa kao i obični ljudi, samo što se razlikuje njihov stav o tome šta i koliko mogu. Pol Pirs je bio šampion, čovjek koji je iscijelio tijelo od napada, ali ne i svoju dušu. Dugo sa sobom je nosio svoje strahove, igrao sa njima i protiv njih, ali se svjetlo na kraju tunela nije naziralo. Šampioni često svoje strahove kriju i kopaju duboko u sebi, kako ne bi narušili sliku koju su na terenu sagradili. Tako je i Pol Pirs, svoje demone pustio na cvjetaju u dubini i oni su od njegovog života u jednom trenutku napravili pakao.
Strah i posttraumatski stresni sindrom su galopirali kroz njegovu ličnost i kako je vrijeme prolazilo, Pirs je razvijao anksioznost, depresiju, a krajnji stadijum je bila paranoja. Izbjegavao je ljude, gužve, vjerovao je da će se ponovo napad dogoditi, pa je uvijek sa sobom nosio pištolj. Mirni mladić iz Kalifornije, projektovan da bude jedna od najvećih NBA zvijezda je bio spreman da ubije. Iz straha, iz samoodbrane dok smo mi, obični gledaoci gledali kako blista na terenu i divili se kako se brzo vratio na teren poslije takve povrede. To je definicija života slavnih ličnosti, života kog veliki broj ljudi žarko želi i sanja, ni ne sluteći da je taj život, sve sem sladak.
U jeku svog tog ludila je uspio dati 42 poena, tada prejakim Los Anđeles Lejkersima i Šakil O'Nil mu je tada dao nadimak koji ga je ispratio tokom cijele karijere – The Truth.
Ta epizoda sa mentalnom slabošću je trajala, ali je morala i ona jednom da se završi. Još jednom se pokazalo da sve što te u životu ne ubije, ima snagu da te ojača. Tako je i Pol Pirs, dotakao neki svoj pakao, preživio ga i krenuo nazad put raja. Na tom putu ka novom raju je posebno važna bila sezona 2007/08 kada je uspio doživjeti trenutak karijere. Titula prvaka NBA lige, protivnik u finalu Los Anđeles Lejkersi, baš kao nekada, samo što je umjesto Leri Birda tim predvodio Pol Pirs. Ne smije se preskočiti podatak da su puni doprinos ovoj tituli dali i Kevin Garnet i Rej Alen. Zanimljivo je da su u toj velikoj trojci i Garnet i Pirs osvojili svoju jedinu titulu, tog proljeća u TD Gardenu.
Putovanje Pola Pirsa u Bostonu je trajalo punih 15 godina. Nakon Bostona, uslijedile su kratke epizode u Bruklinu, Vašingtonu i za kraj karijere mjesto gdje je rođen, Kalifornija i Los Anđeles Klipersi. Karijera za svaki respekt, za istoriju. Kao i svaka velika, daleko od očiju javnosti, prožeta nijansama pakla i raja.
