PSIHOLOGIJA ŠAMPIONA – Ljudi ili mašine?!

Nauka kaže da veliki uspjesi uglavnom iziskuju ekstremne metode, ekstremno drugačiji način razmišljanja, u kom svakodnevna psihologija poprima neke, običnim ljudima nejpojmljive dimenzije. Tako ciljevi, oivičeni Makijavelizmom, ne tako rijetko prestanu birati sredstva, pa glad za uspjehom pojede emocije, empatija biva ugušena u tendenciji da dohvatimo najboljeg sebe, a emocionalna hladnoća postane nešto što se vježba, traži i nagrađuje. U redovima koji slijede, istorija sporta će nas počastiti primjerima u kojim je psihologija šampiona bila sve, samo ne očekivana ili ”normalna”.

Bila je to košarkaška takmičarska sezona 1985/86, na brdovitom Balkanu, tamo gdje je teže bilo postati šampion, nego li osvojiti titulu prvaka cijelog Starog kontinenta. Ex-Yu košarkaška scena pamti Bosnu, Cibonu, Jugoplastiku i Partizan, kao klupske evropske prvake, koji su više sportskih problema imali jedni sa drugima, nego sa ostatkom Evrope. Na otvaranju takmičenja, odmah derbi, ali u nešto izmijenjenim okolnostima.

Cibona je po rasporedu trebalo da ugosti Olimpiju iz Ljubljane, ali gledaoci su ostali uskraćeni za pravi derbi, obzirom da je Olimpija došla sa timom sastavljenim od igrača iz mlađih slekcija, jer su prvotimci bili kažnjeni od Košarkaškog saveza Jugoslavije, zbog papirološkog propusta uprave klube. Reklo bi se da je to bila idealna prilika da se poštede prvotimci Cibone i da se pruži prilika igračima koji dobijaju nešto manje šanse u regularnim okolnostima. Međutim, jedan čovjek nije mislio tako, a on se zvao Dražen Petrović.

Prva zvijezda tima iz Zagreba nije planirala da odmara niti da poštedi svoje protvnike, već da odigra meč poput onog par mjeseci ranije kada su osvojili titulu prvaka Evrope. Utakmica je završena sa nestvarnih 158:77, pri čemu je Petrović postigao 112 poena, uz šut iz igre 40/60 i 22/22 sa linije slobodnih bacanja. Time je oboren rekord star blizu 25 godina, u vlasništvu Radivoja Koraća, koji je postigao 74 poena na jednoj utakmici. Statističari navode da je Dražen postigao prvih 40 poena svoje ekipe.

Sličan primjer nam dolazi iz Njemačke i tiče se vjerovatno i najčuvenijeg njemačkog golmana svih vremena Olivera Kana. Jednom prilikom, Kan je bio pozvan da bude glavna zvijezda humanitarnog događaja u kom bi mu lokalni klinci šutitali penale i za svaki primljeni gol, donirala bi se određena suma novca u humanitarne svrhe. Očekivani epilog je bio vrlo prost, stotinjak srećnih klinaca koji su matirali Olivera Kana i maksimalna suma novca uplaćena u humanitarne svrhe.

Ipak, Oliver Kan je imao neki drugi plan. Braneći u formi sa Mundijala iz 2002. kada je proglašen za najboljeg igrača turnira, Kan je odbranio sve penale, a mediji navode da je kasnije sam isplatio maksimalni novac, kao da je primio sve golove na tom događaju. Poruka dana: Oliver Kan ne prima golove ni u šali.

Poslednji primjer obrnute psihologije velikih šampiona se tiče oproštaja Johana Krojfa od fudbala. Jedna od najvećih zvijezda svjetskog, a sigurno najveća zvijezda holandskog fudbala je zajedno sa upravom Ajaksa dugo razmatrala koju bi ekipu ugostili i tako priredili zvanični oproštaj od fudbala ove legende. Izbor je pao na Bajern iz Minhena, kao ljute rivale, ali ipak velike fudbalske prijatelje.

Kada je došao dan tog revijalnog meča, sve je bilo u znaku Johana Krojfa. Emocije, koktel radosti i tuge, more poštovanja za sve ono što je dao svijetu fudbala. Tih poslednjih 90 minuta je trebalo da bude samo simboličan kraj jedne prebogate karijere. Uprava Ajaksa se potrudila da to bude trenutak za pamćenje, a fudbaleri Bajerna iz Minhena da se ovaj meč nikada ne zaboravi.

Porazili su Johana Krojfa na njegovom oproštaju sa nevjerovatnih 0:8. Sam Krojf je bio ponižen, Ajaks kao domaćin razočaran, a Bavarci su se vratili kući puni ponosa. Par decenija kasnije, uprava Bajerna je poslala zvanično pismo upravi Ajaksa sa notama dubokog izvinjenja zbog načina na koji je Bajern pristupio humanitarnom meču i poniženju koje su priredili cjelokupnoj organizaciji dođađaja.

Čemu nas to uče ove priče?

Prva lekcija je to da u profesionalnom sportu, na najvećem nivou nema previše emocije i da se mnogo toga posmatra kroz prizmu bruto i neto. Malo ko kome prašta i malo ko koga čuva. Baš kao što su Njemci porazili Brazil na Svjetskom prvenstvu u njihovoj domovini, u polufinalu, rezultatom 1:7 i time bacili u očaj cjelokupnu brazilsku naciju. Druga lekcija je da se vrhunski sportisti hrane pobjedama i statističkim parametrima, pa da su ponekad mečevi sa onim najslabijim i najdraži, jer će na njima lakše podići svoje brojke. Treće, ovi primjeri nam pokazuju da je svijet vrhunskog sporta vrlo često ”divljina” u kojoj se poštovanje ne čeka, već otima. Džungla u kojoj si prinuđen da pojedeš, jer ćeš u suprotnom biti pojeden.

Zbog svega toga, potpuno je opravdano postaviti pitanje koliko je profesionalni sport zdrav za razvoj ličnosti i koliko je važno voditi računa o mentalnom zdravlju u razvoju svake sportske karijere.