Ronaldo #9 – Erupcija fudbalskog savršenstva

Debeli Ronaldo. Pravi Ronaldo. Stari Ronaldo. Zuba. Fenomeno. Toliko imena za čovjeka koji se iz fudbalskog ugla gledano, samo jednom rađao. , genije bez bar koda. Danas, kad je prošlo mnogo vremena od kako je u penziji, najteže bi bilo objasniti klincima ko je i kakav je bio Luis Nazario da Lima Ronaldo???

Većina igrača liče jedni na druge, u nekom domenu. Ronaldo na malo koga i malo ko na Ronalda. To je bio tip fudbalera koji je sam stvarao i sam grabio. Nije bilo potrebno vremena da se adaptira. Nije bilo potrebno vremena da se namješta. Nije igrao pasivno i nije igrao leđima ka golu. Bio je brutalan, direktan, uvijek okrenut licem prema golu. Opasniji od bilo kog drugog napadača, probojniji od bilo kog krilnog igrača. Čovjek čija je karijera bila goli sprint.

Osim toga što je bio jedinstven, neponovljiv, uspio je nešto u čemu većina ni u snovima ne uspijeva. U tome da gdje god da zaigra pobere simpatije domaće i gostujuće publike. Ronaldo je uspio da se izdigne iznad fudbalskih strasti, izvan subjektivnih okvira. Da uzme poštovanje fudbalske planete i da postane simbol obožavanja. Teško je zamislivo da jedan čovjek bude legenda na Bernabeu i na Kamp Nou, da istom čovjeku podjednako kliču crna i crvena strana Milana. Bez mržnje, bez prezira, sa puno poštovanja.

Igre u Kruzeiru su ga preporučile selektoru Brazila koji ga je poveo na Mundijal 1994. gdje je bio najmlađi osvajač Zlatne boginje. Vrata Evrope su otvorena u PSV iz Ajndhovena gdje je zablistao i na 46 utakmica postigao 42 gola. Već tada je postalo jasno da je projektovan za nešto veliko, a to nešto se pokazalo u Barseloni. Kuriozitet je da je Ronaldo prije fudbala dugo godina trenirao futsal i otuda postaje jasno kako je Joga Bonito zasijala tako moćno između šesnaesteraca u Zubinim kopačkama.

Za vrijeme mandata u Barsi, punio je novinske članke igrajući sam protiv svih, svojim prodorima, fudbalskom jednostavnošću, neopisivom kratkoćom rješavanja. Pretrčavao je cijelu odbranu, biciklima pomjerao kukove defanzivcima. 37 utakmica i na njima 34 gola. Jedino što će ostati misterija jeste zašto ga je Barsa tako lako pustila. Istina je da je njegovim transferom u Inter oboren svjetski rekord, ali to je bio rekord koji je postavila upravo Barselona kada je dovodila Ronalda iz PSV. Inače, Ronaldo je bio i ostao jedini čovjek koji je 2 puta uzastopno rušio rekord po visini transfera.

U Interu je stigao prvi veliki trofej na klupskom planu (Kup UEFA), prva velika povreda (prvi put su stradali ligamenti koljena) i još jedan osvojen Mundijal (Koreja&Japan, 2002). Statistika je i pored povrede bila impresivna, 49 golova na 68 mečeva. Vrhunac klupske karijere je boravak u Real Madridu, gdje je proveo nekoliko sezona, postigao 83 gola na 127 utakmica i bio dio čuvenih Galaktikosa. U Realu je stigla i jedina titula prvaka zemlje u kojoj je nastupao tokom svoje karijere. Nakon Madrida, ne tako blistave epizode u Milanu i Korintijansu, propraćene viškom kilograma i novim povredama. U Korintijansu, relativno rano je završena ova bogata karijera.

Činjenica je da ovakav fudbalski heroj nije osvojio mnogo toga na klupskom planu. Izostale su brojne titule, izostala je Liga šampiona. Sve to je kompenzovano individualnim nagradama i trofejima na Svjetskim prvenstvima. Osvojene 2 zlatne lopte najbolje govore o njegovoj potentnosti u periodu između 1997. i 2002. Nakon Miroslava Klosea, najbolji je strijelac u istoriji Mundijala i definitivno jedan od ljudi koji su obilježili istorijat najveće smotre fudbala. Zauvijek će ostati mistična epizoda koja se dogodila sa Ronaldom uoči finala Mundijala 1998. kada je njegova forma bila u zenitu, a kada je njegova performansa bila daleko ispod očekivanog nivoa.

Bilo kako bilo, Ronaldo je imao blistavu karijeru. Uspomena koja ostaje na njegove igračke dane je još blistavija. Nasmijani, često debeli mladić koji se igrao lopte. Lice djeteta, a instinkt fudbalskog ubice. Igrač koji nije znao niti je pokušavao da se krije. Sa problemom se suočavao licem u licem i najčešće prolazio kroz taj problem. Da je bio možda bio samo malo disciplinovaniji, da je na fudbal gledao malo više kao na posao, a malo manje kao na igru, možda bi koljena više izdržala. A da su ta koljena više izdržala, možda polemike oko najvećeg ikada ne bi uopšte bilo.