je osvojila još jednu titulu u prošloj sezoni, vjerovatno premašila ambicije i ciljeve postavljene prošlog juna kada je u klub došao Milija Savović. Ekipa sastavljena na temeljima nikšićkih ”veterana” Giljena, Markovića, Stijepovića, braće Vučić i generacije 99/00, potpomognuta sa dva fudbalera koje je bivši trener Jezera doveo upravo iz svog bivšeg rostera, Matanovićem i Dreškovićem, ubjedljivo je osvojila trofej, uz najkonstantniju igru. Mali pad Sutjeske na kraju prvog dijela sezone, uz poraz od Petrovca od 3:0, niko nije mogao da naplati, jer je Sutjeska odmah na startu drugog dijela ušla u pobjednički niz i onda u leru došetala do velikog pehara.
U svijetu sporta, a pogotovo fudbala vrlo je teško baviti se prognozama, a svaki pokušaj kritike može da se vrati kao bumerang. Jako je rano da se bilo šta kritikuje, ali pojavljuju se trendovi o kojima se mora progovoriti. U sportu, fudbalu, ništa ne može da se desi na klik, ne postoji magični prekidač koji može sve da pospremi, defragmentira i postavi na svoje mjesto, zato se sve mora planirati, napraviti ozbiljna strategija i na kraju, ono najvažnije, biti strpljiv i vjerovati procesu.
Sutjeska odavno ima problema sa dolaskom navijača na stadion, bez obzira da li su sezone bile manje ili više uspješne. Uz Vojvode, koje su uvijek tu, ali su uvijek imale i svoj komentar na mnoge klupske odluke, broj ljudi koji aktivno prati Sutjesku, zanima se za stanje u klubu, koji je spreman da bude na tribinama, zanemarljiv je u odnosu na broj stanovnika Nikšića, odnosno područje na kojem bi klub morao biti prisutan u svim aktivnostima.
Nije Sutjeska samo mostom odvojena od grada, godinama je ta veza, nekada izuzetno bliska i srdačna, ostajala bez svojih nevidljivih niti. Generacija sam ’77, na stadionu sam bio prvi put sa desetak godina, tada me uz pomoć porodičnog prijatelja, koji je obišao čitavu Jugoslaviju da bi navijao za Sutjesku, dočekalo i deset hiljada ljubitelja fudbala i Sutjeske, a atmosfera je bila ”domaćinska” bez obzira da li su ispred nas na terenu vječiti, velika četvorka ili Sloboda iz Tuzle, Dinamo iz Vinkovaca, Radnički iz Kragujevca. Sutjeska je bila dio DNK Nikšića, kako gurneš onu loptu ispred sebe, tako se vidiš u plavo-bijelom dresu.
Godine rate, tranzicije, promjena direktora, predsjednika, mecena, sponzora, nijesu pomogle. Gradske priče o brojnim namještanjima utakmica, tretman domaćih fudbalera, jo-jo efekat koračanja između viših i nižih ligaških nivoa takmičenja u raznim državama, doveli su Sutjesku do loše finansijske situacije, oslanjanja na isključivo lokalni igrački kadar i baraž mečeva za opstanak u Prvoj ligi Crne Gore. Nije bilo lako ni protiv Jedinstva, ni protiv Čelika, sa tim da je ovo drugo bilo i lijepo.
Pun stadion kraj Bistrice, dva puta, bio je moguća polazna tačka da se renovira odnos kluba, grada i navijača, reparira, da se postavi eloksirana bravarija, da se ubaci makar pur pjena, da ne duva promaja, karakteristična za stadion u bilo koje doba godine. To je bio momenat kada se osjetila dodatna fudbalska energija, jer Čelik je bio apsolutna romantika, a Sutjeska lokalni gigant koji se diže iz pepela. Iz baraža, stiglo se do Evrope, falilo je malo sreće u Bjelorusiji da se krene u desant na stadion.
Interesantno, kada je koju godinu kasnije došla, jedna, pa druga titula, opet nijeste mogli napuniti stadion, jer Nikšić ima taj manir, koji podržavam, da kad vam se nešto ne sviđa, kada ne možete da stanete iza projekta, kad ne cijenite ljude koji se nekim poslom bave, onda sve to izbjegavate u širokom luku, bez obzira na kvalitet izvođenja radova. U društvu, duboko zavučenih džepova u sve političko, odgovor navijača, ljubitelja fudbala na uspjehe Sutjeske bila je svejednoća.
Isprepletanost politike i sporta ukorijenjena je na ovim prostorima, a podiže se na viši nivo sa dolaskom rezultata koji onda većina prisvaja, jer se glorifikuje genetski kod ne samo aktera u uspjehu, nego i u prostoru. Sa druge strane, svjesni problema koji donosi ulazak politike u sport, prvo osjećate ljutnju, onda krenete da kritikuje i što jeste i što nije jer se nalazite na drugom kraju političkog štapa, a onda u jednom trenutku jednostavno, više ne dozvoljavate da se bavite nečim što vas je nekada ispunjavalo.
Godinama su u crnogorskom sportu angažmane na visoke pozicije i funkcije dobijali podobni, naročito istaknuti članovi bivše vlasti, a ne oni koji su nastručniji i najsposobniji. Promjenama vlasti, isti sistem neznanja i neprepoznavanja se nastavio, što je dovelo do naprednog nivoa svejednoće, sve je isto, samo su se promijenili neki likovi, sve je ostalo isto, možete uzeti izvode iz medija, iz određenog presjeka vremena, promijenite potpise, niko neće primjetiti razliku. To je sasvim dovoljno da shvatite da nešto nije u redu.
Ovi pasusi posvećeni su apsolutno svima koji su napravili reper ponašanja koji nastavlja da se preuzima bez imalo griže savjesti. Na kraju će klubovi ostati bez navijača, sport neće niko pratiti, a ni mediji sa sportskih događaja neće morati da izvještavaju. Ovakav sistem će napraviti sopstvenu crnu rupu, koja će progutati sve aktere, a ovakvo društvo, koje na izdisaju, grabi svaku slamku, ne može sebi da dozvoli slobodu da ostane i bez sporta, naravno, boljeg nego što je bio do sada.
Preneseno, da neko ne misli da navijam za prošle, sadašnje ili neke buduće, nijedna uprava, ne samo Sutjeske, nego svaka koja je zavisila od mišljenja lokalne uprave, koja je uvijek samo i isključivo politički birana, nije bila najbolja za ono što treba klubu i gradu. Od svih tih, uvijek je bilo segmenata i elemenata, prije svega ljudi, koji su morali opstajati, bez obzira na političku pozadinu, srećom, neki i jesu.
Prije nego se bilo ko uzme najnapornije obaveze na svijetu, a to je povratak ljudi na tribine, mora dobro da razmisli, kojim vještinama će to uraditi, da li je dovoljno da se napravi neki rezultat na domaćem nivou, je poluprazne tribine govore da nije ili je to opšti utisak prisnosti i približavanja navijača i kluba, poslije mnogo godina. Sve ostalo se može, lakše i brže, ali povratak identiteta, onaj osjećaj pripadnosti, koji smo imali poslednji put sa Slovanom, kada je plavo bijela kolona išla od hotela prema stadionu, to može samo da porodi instant rezultat koji se napravi u Evropi. Sutjeska je i to osjetila, Nikšić je i to nagradio.
Nije više dovoljno biti prvi u Crnoj Gori, jer to danas apsolutno ništa ne znači. Stvoren je sistem spojenih sudova, koji završava na granicama naše države. Svaki iskorak preko, neopisivo je težak u uslovima kada vaša ekipa pobijeđuje lošije od sebe, a kada treba da se isprsi sa jačim, odnosno nekim ko igra jače i brže, snažnije takmičenje, sve nade ispare u nekoliko utakmica. Danima bi moglo da se piše i komentariše kako promijeniti, izokrenuti ovaj pristup, ali mora da se krene od ”podruma”.
Previše talentovanih klinaca je otišlo iz Nikšića prethodnih godina, što može da znači mnogo toga, možda su iza njih stajali preambiciozni roditelji, možda klub nije prihvatio činjenicu da mora nešto i da uloži u svoj omladinski pogon, možda se nije posvetilo dovoljno pažnje vezi između kluba i mladih fudbalera, jer ili su vrlo rano postali profesionalci, pa su zbog stotinjak eura prebrzo mijenjali sredinu ili se njihovim stanjem uma i osjećajem lojalnosti prema rodnom kraju i gradu malo ko bavio.
Znam da sa đecom nije lako, imam jedno, znam da sa roditeljima nije lako, jedan sam od njih, ali ako ne ubijedite i jedne i druge, da ste najbolji poslodavac za njihovo dijete, još od onih prvih, pionirskih dana, ne očekujte dozu lojalnosti koju su imali Peco i drugovi, koji su čitavog života igrali samo za jedan tim, Sutjesku. Mnogi su prekidali svoje karijere onda kada bi zaigrali za prvi tim, jer je to bilo ispunjenje dječačkih snova. Sve je manje snova, a sve je više dječaka.
Nije Sutjeska jedina sa problemom pronalaženja identiteta, ali mi je kao Nikšićaninu, obaveza da prvo pišem o svojima, pa o drugima, ali uzmite copy/paste, nađite indigo, gdje god je osnivač kluba opština, sve se mjeri političkim dimenzijama. Još uvijek nijesam siguran i da je ulazak sponzora, privatnika, prijatelja kluba dobra opcija, jer kad pogledamo istorijski, ko su i kakvi bili, prođe vas jeza niz kičmu i ne može vam biti svejedno, a onaj crveni UEFA betradar pišti od muke.
Kao Nikšićaninu, muka mi je da pišem o tome, da smo ugasili Čelik, jer nema bolje pripreme da se nađete u dresu Sutjeske od igranja za komšiju, da se dokažete kroz gradsko rivalstvo i nekad drugoligaške čuke koje je sada prekrila vještačka trava. Sad Nikšić ima i OFK Nikšić, na tom nivou, pa da vidimo. Da se razumijemo, pamtim i ja neke pomoćne makadam terene, na kojima si morao da predvidiš stotinu scenarija dok ne primiš loptu da ne ispadneš smiješan. Zakatančiti Stadion malih sportova i ugasiti Čelik, remek je djelo, u negativnom smislu.
Sve što pišem primjenjivo je na gotovo sve ostale koji su se godinama nadmetali na crnogorskim klupskim terenima. Nažalost, to naše, lokalno takmičenje postalo je apsolutno irelevantno na bilo kojem tržištu. Dok se iz naše lige igrač preseli u bolju sredinu, prolazi testove kao da će biti NASA astronaut jer više se ne vjeruje ni svojim očima. To je vjerovatno najveći problem, jer stvaramo generacije nelikvidnih sportista koji sjutra, kad se ne desi očekivano, moraju da traže alternativna rješenja.
Teško mi je i da završim ovaj tekst, jer je toliko pogrešnih stvari koje se dešavaju, da svaki pasus dolazi kao posledica prethodnog, a usput se otvaraju novi tuneli i prolazi. To može samo da znači jedno, previše je prepreka koju mora da savlada jako mala grupa ljudi, koji se crnogorskim klupskim fudbalom bavi kako bi trebalo. Pomoć države, ne očekujte, jer sve ono lokalno političko, samo se uvećava na državnom nivou, bez obzira što se svuda nađe neki lokal patriota entuzijasta, oko njega se stvori gomila onih kojima mora da se preispita sportsko znanje i mogućnosti.
Sutjeska nije briljirala u evropskim mečevima, to je jasno, ali mnogo više su me zabrinuli napadi svejednoće prema klubu iz mog grada. Kao klinac sam osjetio nepravdu koju su trpjeli moji kumovi, prijatelji, poznanici, saigrači sa malog fudbala, koji su izvisili za ponešto kao nikšićka đeca. Zato sam se uvijek vezivao za ljude, nikako za klubove. Sad to, mnogo jače prenešeno, vidim među onima koji Sutjesku vole mnogo jače i intenzivnije od mene. Nikad nijesam bio lokal patriota, ali ko god zna Nikšić, zna i koliko je to tvrda i teška sredina, koja ne da na sebe i svoje.
Sutjeska je više nego ikada, promijenila fudbalsku krv tokom ovog ljeta. O personalnim rješenjima ne bih, demantovaće me vrijeme šta god da napišem, ali u ovom trenutku Giljen je na golu, Stijepović na beku, Eraković na sredini i to je to što se tiče Nikšićana u Sutjesci. Vratio se Babić, koji je bio jedan od onih koji nijesu imali strpljenja ili se u njih nije vjerovalo. Ulaze klinci, Pajović, Vuković i Đurković, neki nastup će upisati i rezervni golmani Ličina i Dubljević, tu je i desni bek Aleksandar Vlahović iz te čuvene 99/00 generacije.
Neko će reći da je omladinska škola radila odličan posao, jer su tako i došli i prošli i Marušić i Bubanja, ranije Osmajić, da je tu bio Janjić kroz dvije godine seniorskog fudbala, da su svoje mjesto među trofejima našli i braća Vučić i Lončar, da su odlazili i dolazili i legendarni Božo Marković i sada opet bivši Vladimir Jovović. Bio je tu i pola godine i Danijel Nikolić, pa se odlučio za Bar, Bajović i braća Krivokapić su davno odlučili da svoje talente prepuste Podgorici, Đukanović Budućnosti. Ako krenem dalje, zaboraviću nekoga.
Kad pogledate crnogorsku fudbalsku mapu, mnogo je Nikšićana, koji su mogli biti u ovom rosteru, prvoligaških i drugoligaških fudbalera, koji ne bi bili višak i kojima bi klub, kao onomad Božu pružio drugu šansu, dužu i bolju karijeru i mogućnost da se proslave u svom dvorištu, što je jak impuls za ponovnu identifikaciju sa lokalnom zajednicom. Nijesu Vojvode tražile doživotni ugovor sa Božom samo i isključivo što je dobar fudbaler, nego zato što su osjetile neku dublju vezu.
Nikšić nije Mančester, da može i mora da trpi Siti i Junajted i internacionalne zvijezde, da bude samozadovoljan lokalnim trofejima, odlazak na stadion nije trendi, svakog navijača morate da zaradite svakim potezom koji povlačite. Nikad i nikome ne treba da bude svejedno, kad i sa kim Sutjeska igra, a čekanje da se desi incident i napravi ozbiljan evropski rezultat, ozbiljna je kocka gdje se ulažu godine i godine kluba koji nema vezu sa gradom.
Nije pomogao ni kovid, nije pomogao ni zastoj u izgradnji zapadne tribine, na mnoge stvari se nije moglo ni uticati, ali ako ne povežete makar one dostupne niti, dovešćemo sebe u situaciju koju sam ranije opisao. Tamo neko igra fudbal, niko ne zna zbog koga, osim zbog njih samih. Fudbal, klub, grad, to su stvari koje ne možete uvući u bilo koji lični interes, fudbal, klub i grad su opšte dobro, koje moramo zajedno da čuvamo i održavamo. Sutjeska mora biti zajednički brend, taman kao pivo.
Mnoge generacije Nikšićana preskočile su važne životne lekcije koje su se mogle obezbjediti na Stadionu malih sportova ili Gradskom kraj Bistrice. Ne smijemo da izgubimo više bilo koju, jer navijamo za ovu ili onu političku opciju, jer nam se ne sviđa bilo čiji lik i/ili djelo. To što ne igraju kako bi mi voljeli u ovom trenutku, razlog je više da se naoružamo strpljenjem i damo im sledeću šansu. Promjene su poželjne, ali moraju da krenemo od sebe.
Država je naša, a ne onih koji se u ime nas dokazuju. Grad je naš, a ne onih koji ga vode, klub je naš, a ne onih koji ga predstavljaju. Svaki njihov poraz je i naš i mora da boli. Ako ne boli, nije dobro.
P.S. Nije slučajno da se u Bijelom Polju pojavi na tribinama 2500 ljudi. Nešto ti ljudi rade dobro.
