DEJAN MILOJEVIĆ: Selektore, ja i ne moram da igram...

“Selektore, iskreno, ja ne moram ni da igram. Meni je drago što sam ovdje. Ako išta mogu da vam pomognem, samo recite”, bile su riječi Dejana Milojevića upućene selektoru reprezentacije SCG Željku Obradoviću tokom Evrobasketa 2005. godine.

Ovo je rečenica koja najkraće i najupečatljivije objašnjava kakva je ljudska veličina bio Dejan Milojević! Posebno jer je taj Evrobasket bio noćna mora, najgori horor svih zaljubljenika u košarkašku reprezentaciju Srbije i Crne Gore, državne zajednice koja je bila na aparatima.

Kako je sam selektor Željko Obradović govorio, uspjeh je izostao zbog ogromnog ega među pojedinim igračima (Jarić, Radmanović, Rakočević…), ali je istakao da mu je na početku priprema Milojević prišao i rekao gore napisanu rečenicu koju legendarni Žoc i danas pamti.

Nije se “boksovao” za minutažu sa ostalima. Debitovao je na Evrobasketu 2001. godine, bio je rezervni krilni centar prije svih Dejanu Tomaševiću, a narednih godina nalazio se na širem spisku igrača. Ni to mu nije smetalo iako je bio ubjedljivo najdominantnija “četvorka” iz domaće lige (igrao za Budućnost, Partizan…). Ostaće upamćeno da je četiri puta bio na spisku reprezentativaca, a da je tri puta precrtan. Međutim, nije ga nikada to sputavalo da odustane. Naprotiv.

Znao je da se i bukvalno boksuje na terenu! Mrzeo je nepravdu, a u uzavreloj atmosferi i prilikom izbijanja tuča na parketima Super lige Srbije u prvoj deceniji ovog vijeka, tijelom je štitio svoje mlađe saigrače. I to je radio brutalno!

Kao kapiten Partizana od 2004. do 2006. godine, uvijek se prvi pojavljivao na zagrijevanju ekipe, iako je bio, poslije Božića, najstariji. Time je davao sjajan primjer nadolazećoj plejadi mladih, talentovanih, igrača (Nikoli Pekoviću, Kosti Peroviću, Urošu Tripkoviću, Milenku Tepiću…) kako se treba ophoditi prema svim mečevima.

Takav je bio i tokom trenerske karijere. Želio je da radi sa što mlađim igračima, da ih brusi i od njih pravi buduće asove.

Na stotine, možda čak i hiljade je prošlo njegovu trenersku školu i svim mladim momcima, do 20. godina, uporno je govorio: “Zašto se ne smijete? Pa, gdje vam je osmjeh sada, na početku karijere?”

Dešavalo se da i igračima poljuljanog samopouzdanja, a ogromnog kvaliteta, crta akcije kako bi opet šutirali. Tako je bilo i sa Vasom Micićem koji je prije toga imao procenat šuta 0/3 – “Vaso, ej! Samo “šibaj”. Upada, nema šta”. Od tog tajm auta Micić je pogodio tri vezane trojke iz isto toliko pokušaja.

Da je sjajan psiholog vidjelo se odmah po dolasku u NBA i to u najjači tim zadnje decenije – Golden Stejt.

Doveden je kao trener centara. Do tog momenta Kivon Luni imao je blijedu statistiku, pa je čak bio i na izlaznim vratima kluba, ali su ga “ratnici” zadržali jer je on koledža, pa do danas ostao u San Francisku i nikada nije mijenjao klub (baš kao i Kari, Tompson, Grin). Tokom sezone 2021/22. Luni je bio među pet najboljih skakača NBA lige, a i broj poena je značajno porastao.

Dejan je na treninzima znao da ostane i duže kako bi baš sa Lunijem radio i analizirao situacije jedan na jedan, a Luni, kako je sam rekao “nikada zadovoljniji nije bio na treninzima kao tada”.

Tokom trajanja Mundobasketa i naša redakcija je došla do informacije da Dejan treba da bude novi selektor Srbije, poslije odlaska Svetislava Pešića (odlazak se spremao već za Mundobasket), a to je ujedno bila i njegova najveća želja.

O toj želji je, par dana prije smrti, pričao i sa Darkom Rajakovićem, glavnim trenerom Toronto Reptorsa i sve je išlo ka tome da baš u ovoj 2024. godini ostvari svoj san odmah poslije Olimpijskih igara u Parizu.

Ostaće nedosanjani san jer smrt, nažalost, bira i odnosi velike ljude. Mnogo velike!