U FOKUSU: "Okrnjena" Srbija uvijek je stizala do finala velikih takmičenja!

Srbija je na ovogodišnji Mundobasket došla sa brojnim otkazima, skromnim željama, velikim nadanjima, ali se istorija još jednom ponovima kao i 1998. godine.

REGISTRUJTE SE PREKO PROMO KODA SPORT i odmah nakon toga na vaš korisnički nalog će biti uplaćeno 30 eura BONUSA.

Prokletstvo košarkaške reprezentacije Srbije (i bivših državnih zajednica) su otkazi iz (ne)opravdanih razloga. Ni ovo ljeto nije bilo izuzetak, a broj odsutnih igrača umalo je bio i rekordan.

Doduše, kada je na prošlom Mundobasketu zaigrala u apsolutno najjačem sastavu (u pripremnoj utakmici se povrijedio kapiten Miloš Teodosić) uslijedili su porazi od Španije, a zatim i od Argentine u četvrtfinalu, pa je nova medalja ostala samo san (sujevjerni kažu da je bolje da fali nekolicina igrača).

Po pitanu otkaza i fenomenalnih rezultata Srbije izdvajaju se tri takmičenja: Mundobasketi 1998. i 2014. godine, te Evrobasket iz 2017. godine.

SVJETSKO PRVENSTVO U ATINI 1998. GODINE – CILJ JE BIO ČETVRTFINALE

SR Jugoslavija je na Mundobasket 1998. godine krenula kao dvostruki uzastopni Evropski šampion, ali i kao vicešampion sa Olimpijskih igara 1996. godine u Atlanti. Međutim, selektor Željko Obradović susreo se sa ozbiljnim poteškoćama pred početak priprema.

Vlade Divac, kao najveća zvijezda nije mogao da se odazove pozivu, Predrag Danilović bio je povrijeđen, Žarko Paspalj se penzionisao 1996. godine, a Zoran Savić na prethodnom Evrobasketu 1997. godine. Pristupilo se, manje više, prinudnom podmlađivanju reprezentacije.

Najveća misterija bila je oko Aleksandra Saše Đorđevića. Sale Nacionale se oporavljao od povrede i do zadnjeg trenutka se nije znalo da li će se staviti na raspolaganju timu čiji je cilj bio plasman u četvrtfinale. Đorđević se našao na spisku iako se očekivalo da zaigra tek u tom četvrtfinalu, a do tada da bude sa ekipom.

Glavne uzdanice i zvijezde tima bili su Dejan Bodiroga i Željko Rebrača, a tačno polovinu tima (šest igrača) činili su igrači iz domaćih klubova. Milenko Topić, Dragan Lukovski, Nikola Bulatović, Miroslav Berić i najmlađi Vlado Šćepanović dolazili su iz Partizana, Crvene zvezde, FMP-a i Budućnosti.

Do četvrtfinala se došlo samo sa jednim porazom u grupi od Italije, a u četvrtfinalu se pojavila nadolazeća košarkaška sila – Argentina! Baš u tom meču je zablistao Saša Đorđević i kapitenski odveo reprezentaciju u polufinale. Preko Grčke, te trilera sa Rusijom osvojena je četvrta titula prvaka svijeta sa nikada slabijim sastavom!

MUNDOBASKET 2014. GODINE – NEKI NOVI, SALETOVI, KLINCI

Nakon odlaska sa selektorske funkcije legendarnog Dušana Dude Ivkovića reprezentaciju je preuzeo Saša Đorđević na oduševljenje cijele nacije, a ponovo je cilj, kao i 1998. godine bio – četvrtfinale.

Sastav je bio šarenolik. Glavne zvijezde bile su: Miloš Teodosić, Nemanja Bjelica, Miroslav Raduljica i Nenad Krstić kao jedini pravi centar koji je godinama bio na raspolaganju selektoru Ivkoviću (Raduljica je poslije Evrobasketa 2009. godine bio “precrtan”). Prije starta prvenstva očekivalo se da Novica Veličković bude u startnoj petorci na “četvorci”, ali je došlo do “nesporazuma” sa selektorom Đorđevićem, pa je Veličković odstranjen iz reprezentacije ispostavilo se za sva vremena (kao i Vladimir Micov).

U stručnom štabu reprezentacije našao se, baš kao i 1998. godine, Miroslav Muta Nikolić, najveći stručnjak da pronađe igrača reprezentativnog kalibra u domaćim klubovima. Muta je savjetovao Saletu da iz Radničkog pozove dvojicu momaka: Nikolu Kalinića i Stefana Jovića, koji bi zaigrao kao treći plejmejker poslije Teodosića i Markovića. Ipak, najveće iznenađe je dolazak već tada veterana, a opet debitanta, Raška Katića.

Sa 34 godine, Raško je u okolini Kragujevca obrađivao njivu (!) kada je dobio poziv da se javi na okupljanje reprezentacije. Samim dolaskom postao je najstariji reprezentativac preskočivši Moku Slavnića i Divca koji su, takođe, imali 34 godine kada su zadnji put nosili dres reprezentacije.

“Orlovi” su se provukli kroz grupu, ali su onda u nokaut fazi samleli svoje protivnike. Padali su, redom, Brazil, Grčka (čuvena zakucavanja Kalinića), a u polufinalu je poražena Francuska (meč obilježio lutački koš Miroslava Raduljice). Ipak u finalu se protiv SAD-a nije moglo iako je kao uspomena ostalo sjajno otvaranje meča i vođstvo Srbije, te alej-up zakucavanje Štimca.

EVROBASKET 2017. GODINE – BOGDANOVA LIDERSKA ULOGA I SREBRO KOJE SIJA KAO ZLATO

Na Evrobasketu koji se 2017. godine održavao u četiri različite zemlje Srbija je oborila rekord po broju otkaza. Nakon Olimpijskog srebra u Riju 2016. godine u reprezentaciji se nije pojavilo čak osam igrača od prošlog ljeta.

Miloš Teodosić, Nemanja Nedović, Miroslav Raduljica, Marko Simonović bili su povrijeđeni, Stefan Marković se oprostio od reprezentativnog dresa, Nikola Jokić je zamolio da preskoči prvenstvo zbog ljetnjeg kampa Denver nagetsa, dok je Nikolu Kalinića i Stefana Birčevića selektor precrtao.

Pojavila su se nova lica. Vladimir Lučić, Dragan Milosavljević, Vasilije Micić, Ognjen Kuzmić, te najmlađi Marko Gudurić. U principu defanzivno izuzetno potentna ekipa koja može svakoga da “prebije”, ali u napadu se sve svodilo na dva igrača: Bobana Marjanovića i Bogdana Bogdanovića.

Upravo je Bogdan preuzeo lidersku ulogu sa tek navršenih 25 godina i bio je maestralan! Poslije grupne faze padale su redom Mađarska (očekivano) Italija sa čak 16 poena razlike (neočekivano) te u polufinalu iskusna Rusija.

Sve je “mirisalo” i na zlato, ali sijaset sumnjiv sudijskih odluka, pregršt tehničkih zbog nepostojeć flopinga pomogle su sjajnoj Sloveniju da na krilima Dončića i Gorana Dragića dođu do prve titule šampiona Starog kontinenta

U principu, Srbija kada pođe na šampionat desetkovana napravi istorijski rezultat (ne računamo 2003. i 2006. godinu), dok sa najjačim sastavima uvijek se dogodi neki kiks kao na Mundobasketu 2019. godine.

Ova selekcija po mnogo čemu podsjeća na onu iz 1998. godine. Glavni poenteri su centar i bek, u drugoj grupnoj fazi doživljen je poraz od Italije. Kapiten i jedne i druge selekcije ima 31 godinu, prosjek godina je jako sličan (Jugoslavija 26, Srbija 27), a i najbolji igrač iz NBA lige nije se odazvao pozivu selektora.

Za tri dana znaćemo da li će se ovome pridodati još jedna, najbitnija, sličnost – titula svjetskog prvaka!!