Ajrton Sena - 30 godina od gubitka "kišnog čovjeka"!

Prvi maj, dan kada je gotovo svaki stanovnik Brazila, ali i svaki ljubitelj brzih bolida, plakao, a kada je, prije 30 godina, na stazi u Imoli život tragično izgubio Ajrton Sena.

Ako bi vas sada pitala da li znate koji trkač je nosio nadimak “mali Mocart” ili “Silvastone” vjerovatno vam, prema tim čudnim pseudonimima, niko ne bi pao na pamet, ali ako bih pitala da li znate ko je “kišni čovjek” ili još bliže “magični Sena”, i najslabijem poznavaocu automobilizma bi stao dah.

To je bio on. Onaj koji je proletjevši kroz čuvenu krivinu zvanu “Tamburelo” u Imoli, milionima ljudi zaustavio dah. To je, doduše, činio i mnogo puta ranije, na samo njemu poznat način.

Ajrton Sena da Silva, rođen je u Sao Paolu, 21. maja 1960.godine. Iako je ta godina ušla u istoriju Brazila recimo po što je dobio novi glavni grad Braziliju, ipak je sve palo u zaborav kada sa prvi put Brazilska zastava zaviorila u Portugalu 1985.godine. I dok je u Brazilu tih godina vladala “fudbalska groznica”, jedan dječak joj se vješto opirao, usavršavajući svoje magične poteze kojima bi malim četvorotočkašem dizao prašinu.

Osim toga, provodio je sate i sate sastavljajući i rastavljajući ga, kako bi se što bolje srodio sa svojom mašinom. Sa samo 8 godina oduševljavao je sve svojim znanjem o kartingu – savršeno bi ga sastavljao podešavajući tom prilikom papučicu kočnice do perfekcije. Taj pjegavi, mršavi i nestašni dječak već tada je svima bio dobro poznat. Onaj je koji se uznemiri kada je u sredini grupe vozača i koji je jedini mir pronalazio u garaži.

Njegov način trkanja svima je dobro poznat, a postoji samo jedna riječ koja opisuje njegov stil vožnje – BRZINA. Njegovo savršeno upravljanje zverkom od 540 kilograma, bilo je na samoj granici, a njegov rival Brandl rekao je da je Sena “genije, a definišem genija kao nekoga ko se nalazi tik na pravoj strani neuravnoteženosti. On je visoko razvijen do tačke na kojoj je zamalo preko ivice. Za dlaku…”.

Eto tako je Sena vozio, brzo i agresivno, na samoj granici svojih i mogućnosti svog bolida. Govorio je kako svaki vozač vozi u svojim granicama, a da su njegove na većem nivou od ostalih. Za njega nije postojalo drugo ili treće mjesto. Morao je po svaku cijenu biti prvi. I morao je po svaku cijenu biti najbolji. Vozači koji su vozili, za njegov pojam brzine, sporo, bili su samo mete koje je na stazi morao zaobići kako bi stigao do svog cilja.

Od prve sezone u najprestižnijem automobilskom takmičenju, privlačio je pažnju. Od one čuvene trke u Monaku kada je uskim ulicama i brzim krivinama tog luksuznog grada jurio ostavljajući za svojim “Tolemanom” tragove od kiše. Gledaoci su kroz maglu mogli vidjeti kako jedan od bolida, onaj u čijem se središnjem dijelu nalazila tako poznata žuto-zelena kaciga, juri mnogo brže, kao da kočnica ne postoji. Ta trka i danas se prepričava kao jedna od najboljih trka jednog debitanta u Formuli 1.

Još zanimljivija bila je ona za veliku nagradu Japana ali i titulu šampiona svijeta, kada je krenuvši sa 16-te pozicije. Probijao se malo po malo dok nije stigao do osme, a kada je bio tu, desilo se nešto što je samo njemu tog dana moglo da donese sreću – počela je kiša. Brazil je slavio, Sena je bio svjetski šampion.

Nizao je pobjede, nizao je titule. Učio je na svojim greškama ali i na lukavim potezima njegovih protivnika. Poznavao je taj sport bolje nego bilo ko, sve njegove i dobre i loše strane, bio je neko ko je doživio najveće nepravde u njemu a ipak ga je volio više nego bilo ko drugi u padoku. Godinama se govorilo o njegovim trkama, svaka je bila bolja od one prethodne, i niko ne bi mogao da izdvoji samo jednu kao najbolju.

Mi ćemo izdvojiti onu najemotivniju…

Kada je sve konačno bilo na mjestu, ta jedna pobjeda je nedostajala. Dugo željena pobjeda na njegovoj stazi – Interlagosu. Velika nagrada Brazila 1991. godine po svemu je bila drugačija, a oni najveći ljubitelji automobilizma sjećaju je se i sa velikim divljenjem pričaju o piruetama koje je crveno-bijeli bolid izvodio u Seninim rukama.

Takva vožnja viđena je samo jednom u istoriji automobilizma. To je trka koja je facinirala sve trkače prije i poslije Sene. Krenuo je sa pol pozicije i vodio tokom cijele trke, imao je veliku prednost i to je bila jedna od njegovih lakših trka, ili bi bila da on nije Sena, onaj kome ništa nije moglo da dođe lako. Osam krugova prije kraja, mjenjač na njegovom bolidu zaglavio se u šestoj brzini.

Lagana kišica od savršene staze napravila je pravo klizalište. Voziti u šestoj brzini trku bilo je naprosto nemoguće a uz prvu kap kiše i oni najhrabriji bi parkirao svoj bolid pokraj staze. Ali on nije kao svi. Odvozio je osam savršen krugova kao da je sve u najboljem redu.

Pobijedio je. a onda se onesvijestio. Usled atrofije mišića koju je doživio nije mogao ni da izađe iz bolida a bio je apsolutno nedodirljiv. Kada je napokon stigao do podijuma, sve što je želio bila je brazilska zastava koju je jedva i podigao uz usklike svojih sugrađana. Bio je najveći ponos brazilskog naroda a tom pobjedom ispunio je jednu od svojih najvećih želja.

Godinama je tvrdio da nije majstor za kišu, da je ne voli i da je njegova dobra vožnja po kiši čista sreća. Možda bi u to i povjerovali da nije imao još takvih nastupa, nakon kojih sa sigurnošću možemo da potvrdimo da to što on izvodi na kiši nikako ne može biti “splet srećnih okolnosti”.

Iako jedna od njegovih omiljenih, trka na Interlagosu ostala je u sjenci one u Imoli 1994. godine. Dobro je svima poznata ta trka na Italijanskom tlu koja se ne pamti ni po čemu dobrom. Hladne gume, bolidi koji ne slušaju i čuvena krivina “Tamburelo” koja greške nikome nije praštala.

Plavo-bijeli bolid, baš onaj sa žuto-zelenom kacigom unutra, udario je u zid, odbio se i ostao pokraj staze. Snimak iz helikoptera na kom Sena pomjera glavu probudio je nadu milionima ljudi, a to je bio jedan od njegovih poslednjih udaha. Utihnula je Imola, utihnula je Italija i cijeli svijet tog prvog maja 1994. godine. Tuga svih ljudi širom svijeta ne može se opisati ni sa hiljadu, a ne jednom rečenicom ali jedna je ostala čuvena: “Brazilcima su potrebni hrana, obrazovanje, zdravlje i radost. A radost je sada nestala.”

Najveća želja velikog humaniste bila je jedna, da pomogne ugroženom narodu svoje zemlje, a naročito djeci. Svoju želju saopštio je sestri par nedjelja prije svoje smrti, a već u novembru te godine ta želja mu je i ispunjena. “Institut Ayrton Senna” osnovan je 20. novembra 1994. godine, sa ciljem da pomogne djeci i mladima da kako je i sam Sena govorio “…dobiju šansu da ostvare to što žele.”

Broj djece koju je institut školovao i koju do dan danas nastavlja da školuje nije poznat, smatra se da ih je preko 15 miliona. Biti najbolji danas i u tom vremenu ne može da se uporedi. Takmičiti se proračunato, mjeriti svaku milistotinku, voziti bolid u kom je glavni zadatak vozača da upravlja njime pritom imajući najbolju moguću opremu, priznaćemo i nije neko remek djelo u poređenju sa trkanjem u uslovima u kojima se trkao Sena ali i sve njegove kolege. I sami današnji trkači priznaju da je to što je Sena radio na stazi na granici apstraktnog.

Registrujte se uz promo kod SPORT, preuzmite bonus i kladite se na najbolju sportsku ponudu klikom OVDJE.

Najbolji je onaj koji je matematički najbolji, ali samo je jedan velikan u svakom sportu, a to je Sena definitivno bio i ostao u ovom. Sigurnost koju trkači danas imaju posledica je samo i isključivo Seninog zalaganja za istu a zanimljivo je da od tog kobnog prvog maja 1994. pa sve do danas, nijedan trkački incident nije završio smrtnim ishodom.

5 Komentara

    Bas velika tragedija.

    Zar je toliko proslo…

    I posle toliko godina, svi ga pamte. Velika legenda.

    Tuga velika

    Pretuzno

Komentarisanje nije dozvoljeno.