Bila je 1999. godina i vrijeme NATO bombardovanja, a rukometaši SR Jugoslavije, kako su to često znali figurativno, ali i ne samo figurativno da kažu, “pod bombama” su se spremali za nastup na Svjetskom prvenstvu u Egiptu.
Samo dvije godine ranije rukometna reprezentacija Jugoslavije – zlatna generacija, predvođena Nenadom Peruničićem, Draganom Škrbićem, Nedeljkom Jovanovićem, Igorom Butulijom… vratila se na veliku scenu nakon sankcija i embarga, osvojvši bronzu na Evropskom prvenstvu 1996. u Španiji.
Godinu kasnije SR Jugoslavija je doživjela debakl na Svjetskom prvenstvu u Japanu, a peto mjesto osvojeno na EP u Italiji 1998. bilo je dovoljno da se obezbijedi viza za rukometni Mundijal u Egiptu 1999.
U teškim uslovima izabranici legendarnog Zorana-Tute Živkovića spremali su se za odlazak na sjever Afrike, dok su na Jugoslaviju padale bombe, a iako su završni dio priprema odradili u Grčkoj, igračima je bilo teško da se skoncentrišu na rukomet.
Sastav te generacije malo se razlikovao od prethodnih takmičenja, nije recimo bilo Igora Butulije (vratio se za OI u Sidneju godinu kasnije), a uz sve gore nabrojane legende u sastavu su se našla i dva Crnogorca, bek Blažo Lisičić i tada mladi Petar Kapisoda… Prvi put je u timu bio i supertalentovani golman Arpad Šterbik.
Registrujte se uz promo kod SPORT, preuzmite bonus i kladite se na najbolju sportsku ponudu klikom OVDJE!
Jugoslavija se naša u grupi D sa Francuskom, Švedskom, Australijom, Kinom i Južnom Korejom, a primarni (i imperativni) cilj bio je plasman u osminu finala gdje su išle po četiri selekcije i svake grupe.
Nije to bio veliki problem, plasman među 16 najboljih praktično je ovjeren već nakon prva dva kola i ubjedljivih pobjeda nad Australijom i Kinom.
Uz još jednu pobjedu, nad Korejom, te remi sa Šveđanima (uz šest golova Lisičića) i poraz od Francuske – dovoljno za prolaz i sudar sa olimpijskim šampionima Hrvatima u osmini finala.
Nije to bio tako dramatičan duel kako dvije godine ranije na EP u Španiji (čuvena pobjeda SR Jugoslavije i suze komentatora Srđana Kneževića), jer su Hrvati nakon olimpijskog zlata izvršili veliku smjenu generacija i Jugoslavije je bila favorit.
Pokazala je to i na terenu, Tutini momci zabilježili su laganu pobjedu i izborili vizu za četvrtfinale, koje se igralo u glavnom gradu Egipta, Kairu.
Tih dana potpisan je i sporazum kojim je prekinuto NATO bombardovanje, pa su igrači, ali i cijela sportska javnost, mogli da se posvete rukometu.
Četvrtfinale je donijelo duel sa Njemačkom i rijetko dramatičan duel, u kojem su Nenad Peruničić i drugovi u foto-finišu došli do velike pobjede (22:21).
Pamti se i Peruničićeva šala koju su uhvatile TV kamere, kada je na tri sekunde prije kraja, dok se čekao sudijski zvižduk, kazao selektoru Živkoviću da će gađati sudiju u glavu.
“Nemoj da se za…avaš”, odgovorio mu je Tuta.
U polufinalu, u meču na jednu loptu, Jugoslavija je poražena od Švedske, da bi u meču za treće mjesto savladala jaku Španiju (27:24) i donijela bronzu u zemlju koja se tek oporavljala od bombardovanja.
Jugoslavija treća na svijetu – bila je to ekipa uz koju su generacije zavoljele rukomet.
Švedska je osvojila titulu svjetskog prvaka pošto je u finalu pobijedila Rusiju – 25:24.
Pročitajte i ovo: Duško Radinović – tihi heroj zlatne generacije Crvene zvezde
Dragan
Davno je to bilo