Sport nema granica, Ulcinj za sva vremena, svi me pamte po tom famoznom golu Zvezdi

Nedeljko Jovanović je rukometna i sportska legenda, jedan od najvećih igrača čuvene jugoslovenske generacije koja je početkom devedesetih godina prošlog vijeka izronila iz magle sankcija i embarga.

Rođeni Beograđanin, trenirao prvo u Sinđeliću, seniorsku karijeru započeo u čuvenoj Metaloplastici, a proslavio se u Partizanu, kojem je legendarnim golom u posljednoj sekundi majstorice finala plej-ofa 1993. omogućio da osvoji prvu titulu šampiona u istoriji.

Zavidnu karijeru napravio je igrajući u najjačim klubovima najjačih liga – Španije i Njemačke, a gotovo deceniju je nosio dres jugoslovenske reprezentacije.

Bio je u Ulcinju, na Mundijalu prijateljstva – legenda među legendama, prvi put.

Oduševljenje je mala riječ, za ono što je opisao razgovarajući za Meridian sport.

“Kad kažem oduševljenje, ne mislim samo na Pavla Pepđonovića, koji je pokrenuo sve ovo – mislim na sve koji su bili uključeni, na cijeli grad Ulcinj, za koji prije ovog susreta nisam imao puno veza. Bio sam samo jednom, kada je bio rukomet na pijesku, prije 7-8 godina, kada me je predsjednik Španske federacije pozvao, i to mi je bio jedini kontakt sa Ulcinjom do sada. Oduševljem sam, i strogim centrom, i sa tvrđavom, odnosno starim gradom, oduševljen sam Ulcinjanima. I bukvalno sam u ta dva dana zaboravio na sve na probleme, eto tolika je bila pozitivna energija. Toliko prijateljstava se obnovilo, neka nova su se i stvorila”.

Sport spaja ljude – a Mundijal prijateljstva je nešto što se ne dešava svaki dan.

“Još jednom na konkretnom primjeru, ovdje u Ulcinju, vidimo da sport nema granica, bez obzira na to koje ste nacije i kojim klupskim bojama pripadate. Ljudi su gostoljubivi, predusretljivi, prepoznaju nas, poštuju i cijene, što je negdje i dokaz da sve što smo radili tokom karijere nije bilo uzaludno. Zato hvala Pavlu i svima onima koji su mu pomogli da prije četiri godine započne sa ovom fantastičnom manifestacijom. Nadam se da će naredne godine, i narednih godina, ovo dobiti još više na masovnosti. Nadam se da ću ponovo doći, i svi koji su ovdje razmišljaju tako”.

Kada se spomene Nedeljko Jovanović, mnogi pamte trenutak magije, antologijski momenat kada je u pitanju ovdašnja rukometna scena.

Maj 1993, majstorica finalne serije za titulu prvaka SR Jugoslavije, meč koji se zbog ogromnog interesovanja igrao u Pioniri, a ne na Banjici, hramu rukometa.

Dvije i po sekunde prije kraja Zvezda – kakva Zvezda, sa Nenadom Perunićićem, Škrbićem, Butilijom i ostalim majstorima – već je slavila titulu, imala je gol prednosti kada se Jovanović digao sa devet metara i uz zvuk sirene donio izjednačenje i produžeke.

Ostalo je istorija – Partizan je sedmercima osvojio prvu titulu šampiona u istoriji.

Registrujte se klikom OVDJE i pratite svoju omiljenu ponudu na jednom mjestu.

Jovanović se prisjeća, priznaje da ga mnogi prepoznaju po tom golu, da mu je to i najradosniji trenutak karijere, a imao je samo 22 godine.

“Bio je opšti metež, i na parketu i na klupi, sjećam se da su se naši bunili da je ostalo pet sekundi, a ne dvije i po, ali mi smo se usresredili na teren. priznajem i da je faul bio malo dalje, na 10 ili 11 metara, a ne na devet. Lakše je sa devet metara bilo dati gol, a ne sa 11”, kaže Jovanović uz osmjeh.

Prisjeća se i još nekih detalja:

“Zvezdaši su već počeli da slave, upalili su baklje, a hala je već totalno bila u dimu. Ja sam dao taj gol, otišli smo u produžetke, malo ko se sjeća da sam i u produžetku dao gol kojim smo izjednačili, i otišlo se u sedmerce. Srećom da nisam morao i ja da šutiram, a bio sam među posljednjima na listi, moji saigrači su dali sva četiri gola i to je cijela storija”.

Jovanović se prisjeća i detalja koji su pratili taj antologijski sudar:

“Zvezda je te godine odnijela sve titule u svim sportovima. Ostao je rukomet gdje je Partizan tek sezonu ranije prvi put došao u situaciju da se bori za titulu. Prije toga je tavorio u Drugoj ligi, maltene cijeli vijek. Prve godine otkada sam došao iz Metaloplastike, 1992, mi Partizanovci smo izgubili oba finale, a te famozne 1993. smo dobili oba – i Kupa i prvenstva. Moram da priznam da je Zvezda i te 1993. možda imala kvalitetniji tim, mi smo oskudijevali, posebno u zamjenama, ali imali smo atmosferu i ambijent”.

Bile su to teške godine…

“Inflacija, sankcije, embargo, a cijela atmosfera u gradu je bila naelektrisana – ali prava na sportski način. I tada smo prvi put dobili rukometni vječiti derbi, uz fudbal i košarku. Prva titula Partizana, najljepši momenti karijere, naravno uz reprezentativne uspjehe. Ljudi me prepoznaju po tom golu”, kaže Jovanović.

Odmah je nakon tog čuvenog meča otišao u inostranstvo – u špansku Bidasovu, baš kao i gotovo svi njegovi saigrači, ili i rivali iz Zvezde.

Trebale su da prođu još tri godine pa da zaigra za reprezentaciju Jugoslavije, kojoj je tek 1996. omogućeno da se takmiči. Bilo je to 1996. u Španiji i – bronzana medalja.

“Mi smo se spremali za Olimpijadu u Barseloni 1992. i bukvalno zadnji dan priprema nam je rečeno da nećemo ići. Onda su uslijedile četiri godine totalne pauze, ali mi smo i pored toga bili usresređeni na reprezentaciju. Sjećam se da nas je tadašnji selektor Zoran Tuta Živković okupljao na Banjici i 1994. i 1995, trenirali smo kao da se spremamo za veliko takmičenje, a ustvari nismo učestvovali. I tu smo izgradili hemiju, drugarstvo, sve ono što nam je pomoglo da maltene samo nastavimo kada su došla velika takmičenja”.

I povratak u sadašnjost – na kojem nivou je današnji rukomet, u Srbiji i Crnoj Gori, cijelom regionu.

“Rukomet je u svijetu odavno postao jako dinamičan sport, markentiški eksplatisan, isplativ. To je ozbiljan posao i ozbiljna sportska grana, a plašim se da ga mi još ne doživljavamo na takav način i da zaostajemo. Hrvatska i Slovenija možda ne koliko Srbija i Crna Gora, zato moramo da se trudimo, da se mijenjamo, da prihvatimo trendove kako bismo uhvatili korak”, zaključuje Jovanović.

Pročitajte i ovo: Evroliga u Podgorici, Vlado Šćepanović poslao poruku podrške bivšem klubu