Malo je sportista na planeti koji su svojim talentom, strašću i svim uspjesima obilježili kompletnu eru razvoja nekog sporta, a Rafael Agajev učinio je to u karateu.
Njegovo ime postalo je sinonim za karate, a stil borbe, nevjerovatna brzina i tektička inteligencija, učinilu su ga upravo onim što je danas – ikona ovog borilačkog sporta. Osvojio je gotovo sve što se može osvojiti i svjetske i evropske titule, ali ono što je još prestižnije – poštovanje i divljenje ljudi širom planete zemlje.
Agajev je prethodnog vikenda boravio u Baru, gdje je podučavao mlade ljude iz Crne Gore i regiona karate vještinama, a ekipa Meridian sporta svjedočila je njegovim savršenim manevrima na tatamiju, a i iskoristila priliku da razgovara sa njim i sazna šta se sve krije iza velikih uspjeha.
“Da moram kratko da objasnim šta je za mene karate, rekao bih da je to moj život. Počeo sam njime da se bavim sa šest godina jer mi se svidjela ta drevna vještina. No, sve je napredovalo pa tako i karate. Mogu slobodno da kažem da je od tada do danas, popularnost karatea za 50 odsto porasla zahvaljujući mom imenu. Karate je prelijep sport, ali još uvijek nije prihvaćen na način na koji bi trebao da bude. Gdje god da odem borim se pred punim tribinama ljudi koji vole karate. Valjda to dovoljno govori o ovom sportu”, rekao je Agajev na početku razgovora.
Sa šest titula šampiona svijeta i 11 titula evropskog prvaka, Agajev je postao nedodirljiva ikona karatea, ali…
“Ne smatram sve svoje osvojene medalje nekim dostignućima, zbog toga što sam u posljednjih par godina mnogo patio i osjetio na svojoj koži šta znači okititi se zlatnom medaljom. Što se više medalja nizalo, sve više me je sve to boljelo.”
Karate je po prvi put na Olimpijskim igrama pojavio tek 2020. godine u Tokiju, kada je Agajev osvojio srebrnu medalju, ali ovaj sport više nikada neće biti dio najspektakulranijeg sportskog događaja.
“Prošao sam 107 borbi dok nisam stigao do Olimpijskih igara, to je dug put i mnogo ljudi ne zna šta se događalo iza osvajanja srebrne medalje. Nisam siguran ni da li želim da govorim o tome, ali ono što niko ne zna – moja je krivica ta medalja, koja ipak sija kao zlatna. Želio sam zlato, to je činjenica, ali ukoliko bi se sve što želimo ispunilo, život ne bi imao smisla”, tvrdi Agajev, a onda otkriva i koju bi borbu volio ponovo da doživi kada bi mogao:
“Ne bih volio da ponovim borbu koju sam pobijedio ma koliko god bio dobar osjećaj to ponovo osjetiti. Znam da je nemoguće vratiti vrijeme nazad, ali ako bih nekada u životu dobio priliku, vratio bih se u finale Olimpijskih medalja. Polovina svijeta ne zna sve tajne koje se kriju iza tog takmičenja i volio bih da se vratim nazad da bih na vrijeme promijenio mišljenje o ljudima kojima sam tada vjerovao. Velike su stvari tu u pitanju i reći ću da sam ja bio problem – vjerovao sam i to je sve.”
Njegovim seminarima prisustvovale su hiljade karatista širom svijeta, a onda je Karate klub Bar uspio da svoju želju pretvori u stvarnost i poželi Agajevu dobrodošlicu u čuvenu “Topolicu”, a azerbejdžanski borac kaže da uživa.
“Mnogo mi se dopada Crna Gora i ovo je moj drugi put da sam ovdje, ranije sam bio u Tivtu. Iznenadio sam se kada su me tamo na ulici mladi sportisti prepoznali. Bar je takođe prelijep, upoznao sam mnogo novih prijatelja i prija mi način na koji ljudi žive ovdje, slično je kao i u Azerbejdžanu. Što se tiče samih boraca, dopada mi se kako izgledaju svi oni koji su ovdje, a znam da se nisu okupili samo iz Crne Gore. Objasnio sam im da je najvažnija energija između nas i da ukoliko mi uzvrate energiju koju im ja šaljem, sve će biti dobro. Volio bih da me pozovu opet da dođem ovdje i nadam se da ću dobiti priliku da se vratim.”
Za Meridian sport otkrio je i da li je za nekoga od svojih učenika pomislio da će biti veliki šampion.
“Jesam, ali važna stvar koju svi oni moraju znati. Možda ja kada pogledam nekoga od njih znam da će postići nešto veliko u ovom sportu, ali on to ne treba da zna. Njihovi roditelji i treneri moraju ih usmjeriti na pravi put. Neki od njih osvoje šampionat i poraste im ego, što je bolest na neki način. Ukoliko vam se to desi gubite apsolutno sve. Moraju vrijedno raditi i trenirati, pomjerati svoje granice uvijek i rezultati će doći. Sportisti i nakon velike medalje moraju spustiti glavu i nastaviti dalje da treniraju jer će godinama raditi za tu titulu, da bi ta titula nakon nekih godina radila za njega.”
Sve intervjue na Meridian sport portalu možete pronaći kliko OVDJE.
U karateu je prošao apsolutno sve i na tom putu dobijao je mnogo savjeta, ali samo su se dva zadržala u njegovoj glavi.
“Mnogo ljudi mi daje savjete misleći da se razumiju u ovaj sport. Cijeli svoj život sam najviše slušao savjete koje mi daju roditelji. Ljudi vole da vas navode onako kako oni žele, ali porodica vas nikada neće prevariti. Kada sam bio dijete otac mi je rekao jednu rečenicu koja se koristi u našem narodu baš kada vam neko daje savjete koje ne želite – „zakači ga na uho kao minđušu“. On mi je govorio da pogotovo sportisti moraju na to tako gledati, jednostavo je. Još jedna stvar, koliko god titula da osvojite, sve svoje stvari na kraju nosite sami. Kada osvojite jednu onda je lako, ali kada dođete na neki veći broj, teret na leđa vam postaje teži, osjetio sam to na svojoj koži”, jasan ja Agajev a onda otkriva i koji je glavni savjet koji on daje svojim učenicima:
“Uvijek govorim jednu te istu stvar svima. Slušajte svoje roditelje uvijek i u svim situacijama, to je veoma važno jer oni vas znaju najbolje. Kada sam bio dijete nisam shvatao to ozbiljno, ali život je kratak i u jednom trenutku izgubite one koji vam znače. Morate to znati. Što se tiče sporta, moja glavna tehnika je – pravo mjesto na pravo vrijeme, pa ih učim da ukoliko to usklade i budu dovoljno brzi, poentiraće.”
Priznao je Agajev i koliko se promijenio od kada je počeo da se bavi karateom, ali i šta će raditi u budućnosti.
“Ranije sam volio borbe i da se borim, sada volim da podučavam mlade ljude ovom predivnom sportu. Imam mnogo planova vezanih za Azerbejdžan, ali i za cijeli svijet, ali mi treba malo vremena da o svemu razmislim – sve je dobro ukoliko je u pravo vrijeme.”
Upitali smo ga i kako bi objasnio karate nekome ko ne zna ništa o tom sportu.
“Rekao bih im da na pretraživaču ukucaju moje ime, sve će im biti jasno”, našalio se Agajev a onda otkrio i koga bi volio da izazove i oproba snage sa njim na tatamiju:
“Teško bih mogao nekoga da izazovem, jer ne mogu da zamislim nikog boljeg od sebe, a sa samim sobom ne mogu da se borim. Nemojte pogrešno da me shvatite, ali volio bih da izazovem najboljeg ikada, a to sam ja, ljudi i rezultati to govore. Razumijem se u ovu stvar. Moguće je da će neko nekada osvojiti šest Svjetskih medalja, ali za sada niko nema ljubav koju ja gajim prema ovom prelijepom sportu i koju sam dao ovom sportu.”
Uprkos tome što je najbolji na svijetu u svom sportu, postoji jedna važna stvar koju ne zaboravlja nikada…
“Uvijek prije meča razgovaram sa Bogom. Znam svoju snagu i nivo, ali nikada nisam sam, uvijek to isto tražim od Boga. Svi imaju različite rituale, ali mnogo patim od svih borbi, svaka boli bez obzira na to da li pobjeđujem ili gubim. Sve to je dar od Boga i rezultat mi nije bitan, uvijek sam zahvalan na svemu.”
Ekipu Meridian sporta zanimalo je i da li je nekada imao priliku da svoje karate znanje upotrijebi i van tatamija.
“Da, mnogo puta, ali živ sam tako da se i van tatamija sve riješilo u moju korist”, iskreno i šaljivo je Agajev odgvorio za kraj.
Rafael Agajev proveo je dva dana na seminaru u Baru, a sa 40 godina nastavlja da oduševljava ljubitelje borilačkih sportova širom svijeta svojim savršenim potezima, kako kao borac, tako i kao učitelj od kog svi mladi karatisti žele da uče.
