SAD su košarkaška velesila i kolijevka drugog najpopularnijeg ekipnog sporta na planeti (odmah iza fudbala). Amerikanci su osvojili čak 16 zlatnih medalja od mogućih 20 na olimpijskom košarkaškom turniru od 1936. godine što je dokaz njihove nadmoći!
Posebnu pažnju američki košarkaši privlače od kako je krajem ’80-ih godina data dozvola da se profesionalni igrači, odnosno oni koji nastupaju u NBA ligi, mogu naći na Olimpijskim igrama i Svjetskim prvenstvima. Do tog trenutka pravo nastupa imali su koledž i igrači iz Evrope sa američkim pasošem (sve su bili koledž igrači u reprezentativnom dresu).
Olimpijske igre dugo su pokušavale da zadrže duh “amaterizma” što je, naravno, bilo nemoguće. Međutim, kako su drugi ekipni sportovi imali sve više i više profesionalaca besmisleno je bilo da košarka bude lišena takve atrakcije. Na kraju Olimpijske igre u Barseloni 1992. godine bile su ključne i istorijske jer se na njima selekcija SAD po prvi put pojavila sa NBA igračima, a cijeli sastav ponio je nadimak “Tim snova” (Dream team).
POSEBNI USLOVI I PRVI OLIMPIJSKI PRESEDAN
Olimpijski duh je jedinstven i prisutan je na svake četiri godine. On podrazumjeva da se svi sportisti nalaze u Olimpijskom selu, te da zajednički koriste menzu kao i komfor zonu, bazene, saune, teretane.
Prvi uslov koji je tražila selekcija SAD-a te 1992. godine bila je da njihovi igrači budu u zasebnom hotelu, odvojeni od sela, zbog svoje enormne popularnosti. Medžik Džonskon, Bird, Džordan, Robinson, Barkli i ostali članovi prvog “Tima snova” nisu mogli ni pasošku kontrolu da prođu od horde obožavalaca, a potencijalni boravak u Selu poprilično bi ugrozio njihovu bezbjednost.
Ta praksa se nastavila i u narednim godinama, pa su čak članovi budućih “Timova snova” imali iznajmljen kruzer usidren u luku grada koji je domaćin Ljetnjih olimpijskih igara (London, Rio, Tokio).
SRUŠEN MIT O NEPOBJEDIVOSTI
Na prva tri olimpijska košarkaška turnira protivnici nisu imali realne šanse ni da zaprijete “Timu snova”. Bili su periodi igre koji su obećavali (Jugoslavija u finalu 1996. godine dugo je imala rezultatski egal), ali se pobjednik na kraju uvijek znao. Međutim, na Igrama u Atini 2004. godine “Tim snova” je imao pravi košmar!
Predvođeni superstarovima Tim Dankanom i Alenom Ajverson, zatim Stefonom Marberijem, Odom i mladim zvijezdama Lebronom Džejmsom, Karmelom Entonijem, amerikanci su već u prvom kolu doživjeli debakl od Portorika sa 92:73, da bi ih kasnije i Litvanija po prvi put u istoriji pobjedila. Ipak sa tri pobjede prošli su grupu tek kao četvrti!
U četvrtfinalu “Tim snova” je zasijao i eliminisao moćnu Španiju, ali ih je u polufinalu u realnost vratila Argentina koja ih je drugi put u dvije godine (2002. na Mundobasketu) savladala. Ovoga puta sa 89:81. To je bio prvi put još od Seula 1988. godine da se SAD nije našao u finalu. Slaba vajda bila je osvojena bronza pošto je pobjeđena Litvanija.
Zbog ovog debakla četiri godine kasnije i sam predsjednik SAD, Barak Obama, intervenisao je da se pozivu selektora odazovu svi najbolji igrači koje povrede ne sprečavaju da igraju. Tako je već u Pekingu ponovo oformljen “Tim snova” i to po prvi put sa Kobi Brajantom, Kris Polom, a u sastav se vratio i Džejson Kid koji u svojoj karijeru nikada nije doživio poraz u dresu reprezentacije.
Zadnji poraz na Olimpijskom košarkaškom turniru “Tim snova” doživio je prije tri godine u Tokiju kada su u prvom kolu poraženi od Francuske, ali su na kraju ipak, bez većih problema, uspjeli da se ponovo okite zlatnim odličjem.
REKORDI, ATRAKCIJA, OMALOVAŽAVANJE PROTIVNIKA
SAD drži skoro sve rekorde kada su u pitanju i muški, ali i ženski olimpijski košarkaški turnir. Pored puke statistike amerikanci su postavili previsoke ljestvice i u nekim drugim kategorijama.
Zakucavanje Vinsa Kartera u finalu 2000. godine i dalje je najljepši potez u istoriji, Karmelo Entoni i Kevin Djurent jedini su igrači sa po 4 zlatne medalje, a takođe SAD je reprezentacija koja je najviše puta akcije završavala zakucavanjima (prosječno 18,5 po meču).
Pored svih ovih zastrašujućih podataka gledaoci, posebno u našim krajevima, bili su vidno izrevoltirani zbog načina proslave, radovanja i pretjerivanja amerikanaca (let Deandrea Džordana sa klupe 2016. godine mnogi i dalje pamte).
Ipak, sve granice su pomjerene na OI 2012. godine u Londonu. Na početku poslednje četvrtine SAD je imala ogromnu prednost protiv slave Nigerije. Tada su se igrači dogovorili da isključivo šutiraju za tri poena. Da i ako uđu u reket ne postižu koševe, već da to budu izlazni pasovi i novi šutevi. Na kraju koš Nigerije je bio istorijski “zatrpan”, a na semaforu je stajalo 156:73 – time su oborena i dva rekorda:
- najubjedljivija pobjeda
- najveći broj ubačenih poena
FIBA PRAVILA AMERIKU UDAVILA
Jedino na šta, kroz istoriju, SAD ne može da se adaptira su FIBA pravila. Iako je još od 1999. godine FIBA umnogome promjenila pravila i primakla ih NBA ligi, ipak američke zvijezde ne mogu tako lako da se adaptira.
Najviše kubure sa skidanjem lopte sa obruča, s’ obzirom da se ovo u NBA ligi ne smije. Zatim, trojka je pola metra bliža, što mnogim šuterima predstavlja problem, a takođe ne postoji način da igrač u toku napada zatraži tajm aut već se to mora uraditi sa klupe i to tokom prekida.
Naravno, taktički gledano, zonska odbrana je dugo bila zaštitni znak svih protivnika SAD, ali kako se ista najbolje razbija dalekometnim šutevima, amerikancima ta zona nije predstavljala neki problem.
Zanimljivo, FIBA je svoju kasu napunila i kaznama prema košarkaškom savezu SAD jer su godinama prijavljivali igrače sa brojevima većim od 15. Naime, tek 2017. godine FIBA pravi novi iskorak i dozvoljava igračima da nose brojeve od 0 do 99 (takođe može i 00). Amerikanci ipak nisu željeli da usvoje tu promjenu, te su i na ovim Olimpijskim igrama igrači zadužili brojeve od 4 do 15, po starim pravilima.
Pročitajte još: Kraljica sportova najzanimljiviji dio olimpijskog programa
