Kada je 2006. godine Crna Gora obnovila svoju nezavisnost, pred njom je bio ogroman izazov pozicioniranja sporta na globalnoj mapi.
Dok su se politički i ekonomski tokovi mukotrpno uspostavljali, jedan sektor je munjevitom brzinom pretrčao administrativne barijere i svijetu predstavio novu, ponosnu i nevjerovatno talentovanu naciju.
Sport je postao najbolji ambasador Crne Gore, a priča o njenim uspjesima u proteklih dvadeset godina zvuči gotovo nestvarno kada se u obzir uzme veličina baze iz koje su ti uspjesi ponikli.
Crnogorski sportisti nisu samo učestvovali na velikim takmičenjima, oni su mijenjali mapu svjetskog sporta, dokazujući da se srčanošću i talentom mogu nadomjestiti svi infrastrukturni nedostaci.
Svega dvije godine nakon sticanja nezavisnosti, planeta je upoznala silu koja dolazi iz male balkanske države.
Sve je krenulo iz bazena širom svijeta, crnogorski vaterpolisti, popularne “ajkule”, pisali su svoju jedinstvenu sagu.
Još od Malage 2008. godine, kada su kao debitanti osvojili evropsko zlato, vaterpolisti su kontinuitetom vrhunskih rezultata održavali Crnu Goru u samom svjetskom vrhu.
Nizale su se medalje sa svjetskih i evropskih prvenstava, a Crna Gora je postala sinonim za vaterpolo silu protiv koje niko, od Mađarske do Srbije, nikada nije mogao unaprijed računati na pobjedu.
Njihova borba u bazenu postala je prepoznatljiv brend države.
Ženska rukometna reprezentacija, popularne “lavice”, 2012. godine su u Londonu pokorile rukometni svijet, donoseći istorijsko olimpijsko srebro u Podgoricu nakon epskih borbi na terenu.
Da to nije bio bljesak, potvrdile su samo nekoliko mjeseci kasnije u Beogradu, kada su se popele na krov Evrope, ostavljajući iza sebe sportske velesile.
Te djevojke su postale simbol prkosa, zajedništva i nevjerovatne mentalne snage, a njihov kult reprezentacije ostao je inspiracija svim generacijama koje dolaze.
Dok su kolektivni sportovi punili trgove i dizali naciju na noge, individualni sportisti su tiho i uporno krčili put do vječnosti.
Crnogorska atletika dobila je svoje zlatno lice u Mariji Vuković, čiji je skok u vis do evropskog srebra u Minhenu rasplakao i ujedinio zemlju.
U ringu i na tatamiju, bokseri i karatisti su redovno donosili odličja sa najvećih smotri, pokazujući da je borilački duh duboko utkan u genetski kod ovih prostora.
Ni fudbaleri ni košarkaši nisu zaostajali u pisanju ove ponosne istorije.
Fudbalska reprezentacija je hvatala zalet preko velikih pobjeda nad svjetskim moćnicima, dolazeći na korak od velikih prvenstava i puneći stadion pod Goricom do poslijednjeg mjesta, dok su košarkaši postali redovni učesnici Mundobasketa, ostavljajući iza sebe daleko bogatije i brojnije nacije.
Ono što crnogorski sport čini fenomenom jeste činjenica da su svi ovi uspjesi postignuti uprkos skromnim uslovima i maloj bazi.
Svaka medalja iskovana je na čistom talentu, fanatičnom radu i onom prepoznatljivom crnogorskom inatu koji se aktivira kada je najteže.
Danas, dvadeset godina od obnove nezavisnosti, sport je ostao najčistiji i najsvjetliji dio crnogorskog društva.
On je pokazao da granice jedne zemlje ne određuje njena teritorija, već snovi njenih ljudi i spremnost da se za te snove bori do poslijednjeg daha na terenu.
Crna Gora je kroz svoje sportiste dobila prepoznatljivost, poštovanje i ponos koji se ne mogu kupiti novcem, a budućnost koja dolazi sigurno krije neka nova poglavlja ove zlatne sportske priče.
