Ime koje je slavljeno u cijelom svijetu te davne ratne 1943. godine u Ričmondu, u Virdžiniji, kada niko nije mogao ni da sanja da će to biti jedna velika svijetla tačka tom periodu.
Glava kuće Artur Eš Senior i Meti Kordel Kaningam Eš su 10. jula 1943. godine dobili sina – Artura Eša Juniora, nakon čega su pet godina kasnije dobili su još jednog dečaka, Džonija, a samo dve godine posle toga, Meti je preminula usled komplikacija u trećoj trudnoći. Što znači da je otac Artur ostao sam sa dva dječaka, brinući se da ih izvede na pravi put, što je na kraju i učinio.
Eš Senior bio je jako strog ali i brižan otac pa je Artura usmjeravao da bude dobar učenik ali i sportista, bilo mu je bilo zabranjeno da igra američki fudbal zbog poprilično nježne građe koju je imao, pa je tako Eš počeo da se bavi tenisom sa sedam godina.
Vrlo brzo od kada je počeo da se bavi tenisom njegov prirodni talenat primijetio student sa Univerziteta u Virdžiniji, Ron Čeriti, koji je u to doba bio najbolji crni teniser u Ričmondu, učio je Eša osnovnim udarcima i ohrabrio ga da se takmiči na lokalnim turnirima.
Tokom srednje škole nastavio je da trenira, a Čeriti ga je odveo kod fizijatra i trenera Roberta Džonsona koji je nastavio da ga mentoriše sve do 1960. godine. Osim što ga je učio teniskim majstorijama, veoma veliku pažnju je posvetio tome kako je bitna rasna socijalizacija u sportu, gradeći mu stil i stav koji će kasnije postati Ešov zaštitni znak tokom karijere.
BEZ OBZIRA NA ZABRANE ”ARTUR EŠ” POSTAJE PRVI U SVEMU
Prva zabrana koja je snašla Eša je bila 1960. godine, kada je Ešu bilo zabranjeno da koristi gradske zatvorene terene i da igra sa bijelom djecom. Nakon čega je bio prinuđen da prihvati ponudu Džonsonovog prijatelja Ričarda Hadlina i da se preseli u Sent Luis. On je tamo živio sa svojom porodicom godinu dana kada je postao prvi Afroamerikanac koji je osvojio Nacionalni juniorski šampionat. Tada je dobio stipendiju za kalifornijski univerzitet gdje je redovno trenirao sa svojim najvećim uzorom Pančom Gonzalesom.
Drugi veliki uspjeh po komen je upamćen desio se već 1963. godine kada je Eš postao prvi crni igrač koji je ušao u Dejvis kup tim Sjedinjenih američkih država. Šest godina kasnije postao je profesionalni teniser i iste godine osvojio je prvu Grend slem titulu na Otvorenom prvenstvu Sjedinjenih Država.
Tokom svoje karijere Artur Eš postigao je mnogo toga. Postao je prvi crni teniser koji je osvojio titule u singlu na Vimbldonu (5. jula 1975), US Openu i Australijan Openu, kao i prvi Afroamerikanac koji je bio na čelu liste najboljih tenisera na cijeloj planeti.
Svjestan svog teškog puta Artur je ostvario i svoje humanitarne ciljeve tokom svoje karijere, pa se prilično posvetio humanitarnom radu. Pokrenuo je teniske programe za djecu i kampanje protiv aparthejda u Južnoj Africi.
Kada je otišao u penziju, postao je TV komenator i kolumnista, pa je napisao trotomnu knjigu “Težak put do slave” o crnim sportistima.
TEŠKA BOLEST ODNIJELA JE OVOG ČOVJEKA KOJI JE PROMIJENIO ISTORIJU TENISA
Tad već bivši slavni teniser godine 1988. morao je da podvrgne operaciji kada mu je ugrađen bajpas. Baš tada sve je pošlom pogrešnim putem kada je tokom operacije primio je zaraženu krv putem transfuzije i tako je obolio od HIV virusa. Iako dugo nije želio da govori o tome, zakazao je konferenciju za štampu aprila 1992. godine jer su mu novinari prijetili da će objaviti vijesti o njegovom stanju.
Nakon što je objelodanio svoju bolest, otvorio je i dvije zdravstvene fondacije – od čega je jedna bila za podršku oboljelima od AIDS. Svoje poslednje dane proveo je pišući memoare “Days of Grace”, koje je završio tačno sedam dana prije smrti.
Slavni Artir Eš preminuo je u februaru 1993, sa samo 49 godina.
Nakon čega su stigla brjna priznanja, a najveća su bila kada ga je časopis “Tennis magazine” imenovao da je u 30. najboljih tenisera 20. veka, a u njegovu čast po njemu je nazvan i Centralni teren US Open turnira stadion ”Arthur Ashe” koji može primiti 22.547 gledalaca.
