Neposredno pred svaki derbi beogradskih vječitih rivala, krene da navire bujica sjećanja na drage ljude sa kojima sam gledao mnoge utakmice zahvaljujući direktnim prenosima putem TV ekrana ali i na jedinstvena iskustva i doživljaje sa mečeva kojima smo imali privilegiju da prisustvujemo.
Poseban folder arhiviran u hard disku mojih sjećanja rezervisan je za 115. duel Crvene Zvezde i Partizana, moje prvo hodočašće na legendarnu Marakanu u oktobru 2000. godine. Učeniku drugog razreda srednje škole, sa nepunih 16 godina, trebale su ozbiljne pregovaračke sposobnosti da iz njegove vizure veoma stroge roditelje, ubjedi da dobije dozvolu da sa bulumentom svojih vršnjaka samostalno otputuje na utakmicu. Argumenti baš i nisu bili na mojoj strani, osim što bi zajedno sa mnom išao moj brat i još jedan drug iz komšiluka, a mislim da je prevagu za željeni blagoslov donio zadovoljavajući uspjeh iz prethodne školske godine.
Povratna karta u džepu, nešto gardarobe u školskom rancu, par sendviča za put i malo novca za potencijalne troškove uz nezaobilaznu dodatnu svotu za „ne daj Bože“ scenario koja se ne smije dirati za druge potrebe. Kreće truckanje na sjedištima kupea, beogradskog noćnog voza, putovanje dugo skoro 500 km uz konstantne rasprave i prijetnje izbacivanjem od strane konduktera i policije, zbog buke i pjevanja ne male grupe tinejdžera koja je okupirala skoro čitav jedan vagon iz Bara.
Registrujte se uz promo kod SPORT, preuzmite bonus i kladite se na najbolju sportsku ponudu klikom .
Zahvaljujući „brzim prugama“ i uz malo sreće, nakon 14h putovanja što je u to vrijeme bio neki prosjek, stižemo na čuvenu beogradsku željezničku stanicu. Od starijih i iskusnijih saboraca koji jedva da su bili punoljetni, dobijamo instrukcije da se ne krećemo u većim grupama i da nikako ne ističemo navijačka obilježja. Dogovara se mjesto okupaljanja pred sam derbi i svako odlazi na svoju stranu. S obzirom da nismo svi imali rodbinu u Beogradu, sa pomenuta dva saputnika iznajmljujem hotelsku sobu u blizini stanice, neku vrstu dnevne varijante jer je nakon utakmice planiran povratak večernjim vozom za Bar.
Danas mi izgleda impresivno naše samostalno kretanje i snalaženje po velegradu u vremenu kada nisu postojali pametni telefoni. Par instrukcija o gradskom prevozu i brojevima tramvaja potrebnih da dođemo na odredište, bilo je dovoljno da nepogrešivo stignemo do cilja. Pred samim stadionom uz pomoć iskusnijih drugova, kod tapkaroša, po relativno povoljnoj cijeni došli smo do ulaznica za hram fudbala. Bilo je i nešto novca za kupovinu suvenira, pa sam pazario jednu „ribarsku“ kapu sa obilježjima voljenog kluba. Daleko od toga da je bila nekog kvaliteta ali je odoljela zubu vremena i čuvam je kao talisman, a moj mlađi sin je ovih dana često ponosno stavi na glavu kada se igra sa starijim bratom.
Sjeverna tribina Marakane bila je krcata, a na sjedištima su nas čekali kartoni precizno raspoređeni za koreografiju, marljivo planiranu za potrebe derbija. Tada naravno nismo imali mogućnost da par minuta kasnije na svim mogućim portalima pogledamo kako je sve izgledalo, već su se fotografije i izvještaj sa utakmice nestrpljivo iščekivali u sjutrašnjoj dnevnoj štampi.
Ubrzo nakon početka, po tribini su počeli da se razvijaju zaplijenjeni transparenti iz protivničkog tabora, a onda je krenulo njihovo cijepanje. Masa je razvlačila ogromno platno i do tada nisam imao percepciju koliko ono može biti čvrsto. Našli smo se u nekoj vrsti zamke, djelovi platna nalik čvrstom kanapu, povučeni od strane navijača iznad nas, počeli su da nas obaraju preko stolica uz opasnost da nam nanesu ozbiljne povrede. Neki od starijih „Delija“ primjetili su problem u kom smo se našli, izvadili su upaljače, progoreli tkaninu i tako nas izvukli iz ove nimalo prijatne situacije.
Vidno isprovocirani „Grobari“ ubrzo su počeli da prave nerede na južnoj tribini, a potom se desilo nešto što se nije često moglo vidjeti na našim stadionima. Manja grupa preskočila je zaštitnu ogradu i uspjela da utrči na teren. Nakon toga sa Sjevera kreće nezaustavljivi stampedo, hiljade navijača pokušavaju da preskoče ogradu i razbiju kapiju kod atletske staze. Događa se nešto što sam kasnije doživio još jedino tokom koncerta Bijelog Dugmeta na hipodromu, nošeni naletom mase gotovo da nogama nismo dodirivali tlo, mada smo bili negdje po sredini tribine, talas ljudi nosio nas je ka dolje i za nekoliko sekundi našli smo se u dnu kod ograde.
Svako ko je bio na Marakani, zna da je tribina od terena odvojena ogradom i dubokim rovom ali to nije spriječilo najupornije da prevaziđu prepreke, a i kapija je na kraju popustila pa se veliki broj navijača našao na samom terenu. Sa ograde sam posmatrao scene koje se mogu uporediti sa epohalnim sukobom na Maksimiru. Nakon obračuna na travnatoj podlozi navijači Crvene Zvezde potisnuli su suparnike nazad na njihovu tribinu, gdje su ih uz pomoć vatrogasnih šmrkova ali i intervenciju policije istjerali sa stadiona.
Grupa koja je izvojevala pobjedu nad ljutim protivnicima slavodobitno se vratila na Sjever uz konstantne ovacije ostatka navijača. Derbi koji je zbog opisanih dešavanja prekinut nije nastavljen, a mi smo ostali još neko vrijeme na svojoj tribini opijeni navijačkom pjesmom i prepuni utisaka. Po povratku u hotel, kupili smo neku tada aktuelnu telefonsku karticu i odlazili pojedinačno do obližnje govornice. Trudili smo se da govorimo tiho, da ne bi skretali pažnju na sebe u strahu od eventalne odmazde protivničkih navijača, saopštavajući u tim momentima prestravljenim roditeljima da je glava na ramenima, a zubi na broju.
Na sreću ostalo nam je nešto para, pa smo u povratku doplatili razliku kako bi se vratili spavaćim kolima. Taman nakon što smo se smjestili, na vratima su se pojavila dva poznata lica, naši sugrađani iz suprotnog tabora imali su rezervacije u našem kupeu. Iako smo bili samo poznanici na protivničkim navijačkim stranama, izgrlili smo se kao najrođeniji zadovoljni što smo svi živi i nepovrjeđeni.
Čekalo nas je putovanje kući prugom 476 km dugom, sada pravac Beograd – Bar uz kratkotrajnu razmjenu prethodnih iskustava, umorni i iscrpljeni brzo smo zaspali i nismo se budili skoro do samog dolaska u rodni grad. Nekoliko dana kasnije, kada je euforija prošla i utisci se konačno slegli, postao sam svjestan da sjećanja na moj prvi doživljeni vječiti derbi nisu u vezi sa samom utakmicom jer se ona nije ni odigrala. Ostaju uspomene na našu avanturu i nesvakidašnje događaje, koje brižno čuvam u riznici mojih najznačajnih sjećanja.
