Pistol Pit Maravič ostaće zapisan kao jedan od NBA velikana

Pit Maravičeva ljubav prema košarci počinje još u drugoj godini i to jer mu je otac bio košarkaški trener. U srednjoj školi, bio je nevjerovatan na terenu, ali ništa manje nevjerovatan van parketa.

Međutim, odmah je počeo da pokazuje znakove svojeglavosti. Zbog nestašluka, od kojih neki i nisu za nabrajanje i pohvalu, tri puta je mijenjao srednju školu.

Jedan od trenera je njegov divlji pokret šuta poistovijetio sa pokretom kada banditi u “Western” filmovima izvlače pištolj i pucaju. Od tada će Pit Maravič biti “Pistol Pit”. Poslije srednje škole upisuje koledž Luizijana Stejt, gde je trener bio njegov otac Pres.

Ostaće zapisan kao jedan od NBA velikana, a sigurno će još više biti upamćen po NCAA karijeri.

Njegov otac, Pres je jako vjerovao u svog sina. Znao je da je Pit nešto posebno i mnogo ga je “maltretirao” na treninzima, pa je kasnije optužen za nepotizam.

U prvoj sezoni je imao prosjek od 43.6 poena po meču, u drugoj 43.8, u trećoj 44.2 i u četvrtoj 44.5. To je u prosjeku 44.2 poena po meču u NCAA karijeri. Tada još nije bila uvedena trojka. Tri puta je izabran u prvu NCAA petorku, jednom je bio igrač godine.

Nije bio omiljen u medijima, jer je imao 197cm i jedva 70kilograma, dugu kosu, šiške preko očiju, bio je buntovnik, vodio je, kako kažu “hipi” život.

Na NBA draftu izabran je 1970. kao treći pik prve runde od strane Atlante. U prvoj sezoni je odigrao 81 meč uz prosjek od 23.2 poena. Tako je ušao u prvu debitantsku petorku, a sledeće tri sezone je imao prosjek od redom 19.3, 26.1 i 27.8 poena. Iz godine u godinu mu je rastao prosjek asistencija. Kada mu je istekao ugovor sa Atlantom, trejdovan je u Nju Orleans Džez za šest igrača(četiri aktivna i dva pika na draftu)!

U Nju Orleansu je bilo ovako: 1977. je imao 31.1 poen po meču, a najbolji duel karijere odigrao je u Medison Skver Gardenu, gde je Njujorku dao 68 poena. Ali su sve češće bile povrede i serije utakmica u kojima kao da je bio odsutan. Bio je depresivan, imao je i fizičkih problema jer je vodio totalno asketski život i držao strogu vegetarijansku dijetu.

Krajem 1979. potpisao je za Boston Seltikse, u koje je bio zaljubljen od najmlađih dana i gdje je igrao njegov idol Bob Kuzi. Ipak, tamo se nije naigrao i poslije te sezone je odlučio da prekine sa košarkom. Upravo u toj poslednjoj sezone uvedena je trojka. Imao je 10-15, znači 66.7%, dok se danas svaki procenat preko 40 smatra fantastičnim.

Niko nikada za Pita nije rekao da je sebičan. Otvoren saigrač – pronađen saigrač, uz obavezno bar jednu fintu. Karijeru je završio bez titule, kao dvostruki član prve NBA petorke i petostruki Ol Star igrač. Izabran je u Kuću slavnih 1986, a dvije godine kasnije je ostavio srce na košarkaškom terenu(umro je od infarkta dok je igrao “basket”), kako mu je i priličilo, mada se priča da mu je tada život već bio potpuni haos.

Hobi “Pistol Pita” bio je da puni protivničke koševe i to ne iz zicera i sa poludistance, već iz najnemogućijih pozicija, po mogućstvu sa ogromnim lukom ili o tablu.

Nikada niko nije znao da li će postići XYZ poena ili će doći da igra u alkoholisanom stanju ili pod dejstvom ko zna kojih sredstava. Zna se da je mogao i morao više u rezultatskom smislu, ali onda, možda to ne bi bio Pit Maravič.

Uspio je da “premosti” NBA u teškom periodu između generacije Vilta Čejmberlena i Bila Rasela,i pa do dolaska Lerija Birda i Medžika Džonsona. Sve je pokazao na terenu, a ako pogledate njegove snimke, vidjećete da je bio daleko ispred svog vremena, pa možda i ispred današnjeg.