Šćepanović: EP je kruna moje košarkaške karijere

Vlado , naš proslavljeni košarkaš i bivši trener Budućnosti i Partizana, u novogodišnjem intervjuu je pričao o mnogim stvarima.

Tom prilikom dotakao se, između ostalog, i razloga zbog kojih nije bio dio reprezentacije Jugoslavije u Indijanapolisu 2002. godine.

Iako je prethodno bio dio tima koji je 2001. godine u Istanbulu postao šampion Evrope, godinu dana kasnije je njegovo ime izostalo sa spiska.

”EP je kruna moje košarkaške karijere. Prvenstvo i utakmica sa Turskom su zenit i najbolje godine u mojoj karijeri, što je rezultiralo takvom partijom u finalu. Jedna satisfakcija – jednostavno, od 12. godine ste predani gladijatorskom načinu života. Propustili ste mnogo toga i sve se skupi u jednu utakmicu, jedan momenat. To je ono što svi sanjamo. Da dođete u situaciju da ostvarite svoj cilj. Da krunišete rad i predanost ovom sportu. Nešto što čovjeku ostaje do kraja života”, rekao je Šćepanović.

Iako se očekivalo, potom nije učestvovao na Mundobasketu 2002. godine.

“Došlo je do jednog neslaganja na utakmici u pripremnom preriodu. Ni ja nisam bio lagan za saradnju. Neko sam ko je pobjednik i teško izlazi na kraj sa nepravdom. Osjetio sam da postoji nepravda. Pešić je reagovao na trenerski način, ali ostali smo u sasvim dobrim odnosima. Posle toga smo se vidjeli i pričali. Ostaje žal što nisam bio u Indijanapolisu, ali ostaje žal i za neosvojenom olimpijskom medaljom ili što nisam osvojio Evroligu”.

Pešić se 2021. godine vratio na klupu Srbije.

“Kao što je dolazak Obradovića u Partizan napravio pozitvnu stvar, tako se od Pešića očekuje da svojim autoritetom napravi dobru stvar za Srbiju. Mislim da je dobar potez u ovom momentu. Ali nikad se ne zna. Ako nemate kvalitetne igrače u kvalifikacijama, onda je sve teško i ništa nije garancija. Ovakav sistem takmičenja ne dozvoljava da imate najbolje košarkaše u datom momentu. Tako da je i to jedno veliko pitanje i ne zavisi puno od trenerskog imena
“, poručio je Vlado Šćepanović.

Trenutno je u trenerskim vodama, ali je poslednji angažman imao u Partizanu još prije godinu i po dana.

”Bilo je to ozbiljno i odgovorno iskustvo. Bio sam možda u najtežoj situaciji u kojoj se jedan trener Partizana našao – bez navijača na tribinama, sa smanjenim budžetom, došao sam posle prekinute sezone zbog kovida. Nikada nisam bježao od odgovornosti, ali to je takav posao da ne možete sve unaprijed da računate. Voditi tako veliki klub, kao i Budućnost što sam vodio je iskustvo za naredne obaveze”.

Čini se da ni javnost nije imala strpljenja.

”U sportu ljudi nemaju strpljenja. Svi misle da rezultat preko noći može da se napravi. Suočavali smo se sa situacijom gdje trenirati, kako početi pripreme, igrači su došli povrijeđeni, nespremni. Alibi ne treba tražiti. Znao sam da će tako da bude, ali uhvatio sam se u koštac. Možda sam bio u nemogućoj misiji, ali sa ove distance bi mi bilo žalije da nisam preuzeo Partizan, nego što sam preuzeo. Ništa ne zamjeram”, zaključio je Šćepanović.

Sada je situacija u Partizanu povoljnija od one koja je dočekala Šćepanovića. U klub se vratio Željko Obradović.

“Željko je trenersko ime koje se ne reflektuje samo na terenu, treningu. Njegovo ime se reflektuje i na organizaciju, ljude koji su uključeni u rad kluba, navijače, sudije. Ima ogroman autoritet i respekt kod svih. Njegov povratak je uzdrmao kompletnu evropsku košarku. Partizanu će donijeti mnogo. Organizacija to mora da prepozna i iskoristi. Posjeduje autoritet i harizmu da podigne sve na jedan stepenik više. I uz Partizan će drugi klubovi rasti. Kada imate ozbiljnu konkurenciju i takvog trenera na suprotnoj klupi, morate da radite dodatno da biste bili konkurentni. To je odlična vijest za košarku na ovim prostorima“.

Šćepanović je bio reprezentativac, dok je Obradović bio selektor Jugoslavije.

U tom periodu, osvojio je zlato na Svjetskom prvenstvu u Grčkoj 1998. i bronzu na EP u Francuskoj 1999.

Učestvovao je i na Olimpijskim igrama u Sidneju 2000. Jedno vrijeme sarađivali su u Panatinaikosu.

“Imao sam privilegiju da kao igrač sarađujem sa Željkom Obradovićem. Kada kao igrač dođete u situaciju da radite sa ubjedljivo najboljim trenerom, to ostaje do kraja života i računa se kao zlatna medalja. On obogati vaš običan život i košarkaški put. Imao sam sreću da radim sa njim i da rastem kao igrač i kao ličnost”.