LIČNA KARTA: Željko Obradović

Željko Obradović je bez ikakve dileme najveći košarkaški trener u Evropi i jedan od najvećih trenera koji nikada nije vodio nijedan tim u NBA ligi.

Sinonim za uspjeh, posebno u klupskoj košarci, ali i sinonim za napredak jer svi igrači koji su bili disciplinovani i koji su željeli da saslušaju Žoca postajali su tri puta bolji u svim segmentima igre.

Iako je najveći dio svoje karijere proveo u inostranstvu nikada nije zaboravio na potencijalne reprezentativce nekada Jugoslavije, a poslije Srbije. Nastojao je da uvijek radi sa njima, počevši od Bodiroge, Rebrače, pa kasnije zaključivši sa Bogdanovićem i Kalinićem u Fenerbahčeu.

IZ PATIKA NA TRENERSKU KLUPU

Iako je bio još uvijek izuzetno aktivan igrač, reprezentativac, neplanirano Željko je početkom 90-ih postao trener i to Partizana. Kako je došlo do te ideje malo prije svoje smrti otkrio je Milenko Savović, bivši kapiten i sportski direktor KK Partizan:

“Željko je trebalo da bude kapiten reprezentacije na Evropskom prvenstvu u Rimu. A sve se dešava u noći prije odlaska na to prvenstvo. Željko i ja sedimo u ‘Klubu književnika’ sa ženama na večeri i dogovaramo se da nađemo klub u kojem ćemo zajedno igrati sledeće sezone. Mi smo dugogodišnji prijatelji i kumovi. Tada nije bilo mobilnih telefona i izlazi kelner iz kuhinje i kaže mi: ‘Savo, telefon’. Na vezi je Kićanović i kaže: ‘Gdje ste? Tražimo vas po cijelom gradu. Dođite kod mene kući’.

Godinama unazad je Kića pričao da će Željko biti trener, a ja da dođem na njegovo mjesto. Ali nismo se nadali da će to biti brzo. I odemo i dogovorimo se s Kićom, ali postoji problem jer Željko treba da ode na aerodrom i kaže Dudi Ivkoviću da postaje trener”, započeo je, svojevremeno, ovu legendarnu priču Savović.

“Prilazimo aerodromu, unosi se oprema, mi bez torbi i Duda pita: ‘Gdje ste vi?’. Kaže mu Željko: ‘Postao sam trener Partizana’. Na to će Duda: ‘Ma, ‘ajde bre’, Ali onda ugleda Kiću i shvati da je ozbiljno. Volio je mnogo Željka, i čestitao mu je”, zaključio je Savović.

STASAVANJE UZ DUDU IVKOVIĆA NA EVROBASKETU 1995. GODINE

Nakon okončanja čuvenih sankcija SR Jugoslaviji 1995. godine košarkaši su prvi od svih ekipnih sportista “probili led”. SR Jugoslavija je naslijedila medalje, rezultate, ali i kontinuitet SFRJ, međutim baš zbog sankcijasa Savjeta bezbjednosti UN, preskočena su tri velika takmičenja, te nije mogla da igra ni protiv prvoh “Tima snova” u Barseloni na Olimpijskom košarkaškom turniru.

Kada su se, konačno, igrači sastali i okupili u kvalifikacijama za Evrobasket Duda Ivković je razmišljao da prepusti selektorsku ulogu Obradoviću, ali čelni ljudi saveza (između ostalih i Nebojša Čović) nisu željeli neiskusnog Obradovića niti da se legendarni Ivković tek tako povuče, pa je Željko bio asistent na ovom prvenstvu gdje je osvojena šesta zlatna medalja.

Zanimljiva situacija desila se u samom finalu baš na relaciji Ivković – Obradović. Nezadovoljni suđenjem košarkaši Litvanije napustili su teren i nisu željeli da se vrate u momentima kada je Jugoslavija ubjedljivo vodila. Litvancima, bronzanoj selekciji sa Olimpijskih igara, pretila je diskvalifikacija i poraz službenim rezultatom. Međutim, tada prvi do Marčuljonisa odlazi Saša Đorđević i poziva ga da se vrate na parket. Za Saletom pošao je i Divac, pa Danilović, a za to vrijeme Ivković i Obradović stoje pored terena ispred svoje klupe.

Ivković: “Šta rade, bre, ovi tamo???”

Obradović: “Pošao je Sale da porazgovara sa njima da se vrate…”

Ivković (bijesan kao ris): “Idi tamo i dovedi ih, da ih ja ne dovodim!!” – u sekundi se Željko, takođe, našao kod klupe Litvanije.

Kasnije, Duda i Željko su postali i kumovi, kao i ogromno trenerski rivali, s obzirom da je Ivković bio na klupi Olimpijakosa.

DISCIPLINA KOJA JE (MOŽDA) BILA PRESUDNA DA NE ODE U NBA

Godinama je kružila “čaršijska” priča da bi Obradović trebao da ode u NBA ligu. Najveći trener Evrope, najtrofejniji, sigurno bi mogao da ostavi trag i preko “bare”. Međutim, uprkos brojnim odlascima u Ameriku, kampovima, ta priča je ostala neispričana.

Sam Obradović nikada se nije puno bavio svojim (ne)odlaskom u NBA, ali se iz više izvora moglo naslutiti da u najjaču ligu svijeta nikada nije pošao zbog nediscipline igrača kojima je data ogromna sloboda kako na terenu, tako i van njega. Naročito tokom 90-ih i početkom 2000-ih godina.

Sa svojim stručnim štabom vodio je analize do najsitnijih detalja o igračima koje bi doveo u svoj klub. Tu je imao stopostotno povjerenje od strane vlasnika Panatenaikosa, a i kasnije prilikom dolaska u Fenerbahče tražio je iste uslove što je rezultiralo i premijernom titulom prvaka Evrope za Turskog velikana. Ništa ni približno slično ne bi mogao da ima u NBA ligi, niti bi svoj autoritet i znanje mogao nametnuti igračima koji za isti ne znaju.

NAJČUVENIJA PRESS KONFERENCIJA I KRAH KULTA REPREZENTACIJE

Obradović nije obilježio samo najsjajnije momente reprezentativne košarke u Srbiji / Jugoslaviji, već i one najmračnije.

Nacija je plakala od sreće zbog zlata 1995, 1998, 2002. godine (plakali smo od sreće i zbog pobjede nad “Timom snova” u četvrtfinalu), ali smo plakali od tuge, muke, bijesa 2005. godine.

Željko je po drugi put postao selektor reprezentacije 2004. godine, pred Olimpijske igre u Atini. Tada već nailazimo na manji “sukob” , odnosno nesporazumjevanje između Obradovića i prve zvijezde, Peđe Stojakovića, koji je tražio da na 20 dana do početka turnira dođe na okupljanje. To Obradović, naravno, nije dozvolio.

Na tim Olimpijskim igrama ostvaren je najgori rezultat u istoriji reprezentacije (kako god se ona zvala, a u tom momentu je bila SCG), predzadnje mjesto! Međutim, svaki poraz bio je na jednu loptu, na malu razliku, te smo očekivali da nam je sreća, po prvi put, okrenula leđa.

Naredna godina bila je funtamentalna! Evrobasket 2005. godine održan je u Srbiji i Crnoj Gori, a reprezentacija je bila u, djelovalo je, najjačem sastavu unazad 10 godina!

Na tom Evrobasketu od reprezentacije su se opraštali: Bodiroga, Tomašević, Rebrača, a u sastavu su bili NBA igrači: Rakočević, Jarić, Drobnjak, Krstić, Miličić, Radmanović, Pavlović. Upravo je Saša Pavlović među prvima “otpao” sa spiska, a kako je Željko kasnije rekao: “To je jedna od najlakših odluka koje je ikada donio”.

SCG je igrala svoje mečeve u Novom Sadu, a svi četvrtfinalni mečevi bili su u Beogradu. Da bi došla do Beograda SCG je morala u osminifinala da savlada Francusku. To se nije desilo, a onda je uslijedila najčuvenija press konferencija u istoriji našeg sporta:

“Zašto??? Koji su razlozi??? Pitajte njih!! Neka izađu i neka Vam kažu! Ali ne! Nema ih! Ti veliki šmekeri, velika imena, velike glave neće izaći pred vas!” grmeo je Obradović.

“Pitali su mediji kako smo izgubili od Grčke 20 razlike na pripremama. Ja saznajem da mi je pola tima bilo u diskoteci, u provodu, do pola pet ujutru!! Do pola pet! I to saznajem od prijatelja iz Grčke! Ne znaju onda na treninzima da ponove akcije 5 na 0. Ne zna, Radmanović, kretnju! Tim menadžer Paspalj se plaši odlaska iz Novog Sada u Beograd jer su u Beogradu splavovi! Eeeej!! Reprezentativci svoje zemlje! Pred svojom publikom, narodom, nemaju motivaciju!”, samo je djelić iz cjelokupnog polučasovnog monologa Obradovića na ovom pressu.

SINONIM ZA PARTIZAN, PIVO ŽOC, PA I NOVA NAJPOPULARNIJA PRESS KONFERENCIJA

Poslije tačno 18 godina Željko se vratio u Partizan, ali i prije toga kad god bi sa Panatenaikosom, prije svih, dolazio na megdan crno-bijelima, Obradović je gubio te mečeve u “Pioniru”. Naravno, daleko od toga da je u profesionalnom sportu takvo “puštanje” moguće (bez ukoliko ne pitate “stručnjake” po kafićima svih uzvrasta), ali je i sam Obradović govorio da je atmosfera sa kojom ga navijači dočekaju i intenzitet utakmice takav da se i on, ali i igrači skamene.

Obradovićevo pravo ime je Želimir, ali se “odomaćilo” i kod stranih medija ime Željko. Nadimak ŽOC koji je zaradio u svom Čačku je tek posebna priča koju smo ispričali u našoj redovnoj rubrici, emisiji, Time out.

Baš u svom drugom mandatu u Partizanu Žoc je ponovo, neplanirano, na jednoj press konferenciji i to u Podgorici, privukao ogromnu pažnju, pošto ga je oficijalno lice SC Derbija uporno oslovljavalo pogrešnim imenom.

Na terenu, pored njega, na pressu, pa čak i u kafanama Željko Obradović je jednostavno – LEGENDA!