Danas smo vodili razgovor sa jednom mladom rukometašicom koja nam dolazi iz Podgorice. A ta djevojka je Nikolina Vukčević.
Zdravo Nikolina, prvenstveno hvala na prihvatanju našeg poziva. Pa za nastavak standardna pitanja, kako si i šta ima novo kod tebe?
“Hvala vama na pozivu. Pa osjećam se poprilično dobro, odmorno i radosno. Trenutno nema nekih noviteta”.
Dalje nas zanima, kada si prvi put uzela rukometnu loptu u ruke i kada se javila ta želja za rukometom i zašto baš rukomet?
“Prvi put sam se susrela sa loptom i rukometom u svojoj 8. godini kada sam i upoznala trenera Filipa Adžića koji trenira miniće u ŽRK .” – rekla je Nikolina
Nikolina koga bi izdvojila kao svoju najveću podršku u svojoj dosadašnjoj karijeri, kome ide ta titula?
“Naravno moja najveća podrška je moja porodica, ali od svih njih bih izdvojila svoju majku koja i dan danas ide za mnom i kao sve majke: treba li ovo, treba li ono, jesi šta zaboravila i ta standarda pitanja. Ali majka ne bi bila majka da ne radi takve stvari, je l da” – kazala nam je kroz smijeh mlada rukometašica.
Nikolina je dosta mlada počela sa rukometom, vjerovatno je promijenila klub nekoliko puta. Sada će nam Nikolina reći nešto detaljnije o tome.
“Prve korake sam napravila u klub u kojem sam i sada, a to je ŽRK Budućnost. Kao pionirka kadetkinja i jednim dijelom juniorka nastupala sam za RK Feniks Podgorica koji vodi i trenira moja bivša nastavnica Lidija Marićević, prošle godine sam bila na dvojnom ugovoru sa HRK Grude sa kojim sam osvojila premijer ligu BIH” rekla je Nikolina Vukčević.
S obzirom na to da si već promijenila 3 kluba, u kom klubu si se najbolje snašla i koji ti je najbolje godio?
Vukčevićka nam je sa puno ambicije i osmijehom rekla: “Najbolje sam se snašla u svojoj Budućnosti, naravno gdje sam napravila prve korake i u Ligi Šampiona. Mogla bih reći da je to klub za koji sam oduvijek htjela da igram i ostvarujem rezultate”
Pored klupskih dresova i takmičenja, tu je i dres reprezentacije Crne Gore kao i takmičenja sa reprezentacijom. Da li nam možeš otkriti kako je došlo do toga?
“Naravno da mogu. Što se tiče reprezentacije, prošla sam sve selekcije i sva takmičenja, a prvi poziv za seniorsku reprezentaciju sam dobila kada je reprezentacija išla za Španiju kako bismo učestvovali na Mediteranskim igrama. Tada smo osvojili drugo mjesto na takmičenju i veoma sam ponosna na taj podvig.”
Nikolina igra za ŽRK Budućnost, a svi znamo da je podgorički klub na zavidnom nivou. Predpostavljamo da su treninzi veoma zanimljivi, a koliko su zanimljivi toliko i teški. “Vučko” je sa nama podijelio djelić atmosfere sa treninga.
“Treninzi nam generalno traju između sat i po i dva sata. Obično imamo dva trening u toku dana, što znači da je teretana ujutro i poslije podne treniramo na terenu. Treninzi su naravno kavalitetni mislim da o tome ne treba govoriti, atmosfera je uvijek opuštena. Na treninzima uvijek ima mjesta za pozitivnu energiju, šalu i dobar rad.”
Svi mi imamo nekog uzora, a da li ti imaš uzora u rukometu ili van rukometnih granica?
“Uzora? Pa kako da kažem sad ovo… imala sam ih što je normalno i još uvjek ih tako gledam naravno! Ali mislim da sam jedna od rijetkih koja svoje prve korake zabilježi sa svojim uzorima a to su naravno moje saigračice, Andrea Lekić i Majda Mehmedović.Njih dvije naravno nemaju veze sa mojom pozicijom ali uvjek sam se divila njihovoj igri.” rekla nam je Vukčevićka.
E sad jedno pitanje koje je često zastupljeno u ovom periodu a to je – šta misliš o cjelokupnoj situaciji sa Koronom?
“Što se tiče korone naravno gledajući sa strane sportskog svijeta mogla bih reći da je sve poremetila i usporila. Ali smatram da ljudi trebaju da se priviknu na ovakav način života jer kao što vidite ne znamo do kad će sve ovo trajati.”
Ne znamo koliko imaš slobodnog vremena, odnosno koliko možeš da izdvojiš vremena za svoju dušu. Pa nam kaži čime se baviš u slobodno vrijeme?
“Kada imam slobodnog vremena, trudim se da ga kvalitetno provedem u krugu svojih najdražih, odnosno sa svojom familijom i prijateljima.” rekla nam je Nikolina.
Na pitanje čime bi se bavila da nije rukometašica, dala nam je u jednu ruku očekivan odgovor:
“Definitivno bih se više posvetila falkuktetu jer bih rado htjela da budem profesor fizičkog.”
Poruka za kraj i moto kojim se vodiš?
“Cijena uspjeha je težak rad, posvećenost poslu i odlučnost, pa bilo pobijedili ili izgubili damo sve od sebe zadatku koji nam je bio u rukama. A moto kojim se ja vodim je – svijet pripada hrabrima.”
