Stadion malih sportova – poligon – škola života!

u Podgorici je opet u modi, na poligonu u centru grada igra se kvalitetan mali fudbal, pred pristojnim brojem gledalaca. Glavni grad je uradio ono što je godinama falilo, dao priliku svima da pokažu šta znaju i umiju pred najvećim kritičarima koji postoje, jer na Stadionu malih sportova, svaka je tribina zapadna. Nakon dvadeset godina, okupilo se na jednom mjestu 37 ekipa, koje će do sredine avgusta igrati za prestiž i nagrade, ali prije svega za priznanje, onih prvih do sebe, rodbine, komšija, prijatelja.

Neke ’94 prvi put sam osjetio kako izgleda igrati pred nekoliko hiljada ljudi na Stadionu malih sportova u Nikšiću. Na tom čuvenom turniru, radnih organizacija, koji je predstavljao uvertiru za otvaranje SC u mom rodnom kraju, ispunila mi se dječačka želja, da budem sportski bitan pred velikim brojem gledalaca. Svake noći, često pod reflektorima, mogao sam da budem akter, na golu, a onda ništa manje bitan, kao gledalac, na tribinama.

Tokom transformacije između te dvije uloge, mogao sam da osjetim kako publika diše, koga hvali, koga kudi, kako treba i pogotovo kako ne treba, jer taj koji dođe da te gleda na Stadionu malih sportova, taj je sve u životu prošao i zna da prepozna, šta možeš i šta ne možeš, na šta si spreman i na šta nijesi. Lako te zavoli, još lakše prezre, ako provali da kod tebe ima nešto nefer i neljudsko, ako si spreman da odvališ nekome zube po cijenu pobjede, prekriži te bez obzira koliki si i kakav majstor.

Bez Stadiona malih sportova, bez naroda na tribinama, nema i ne može biti majstora, niti uzora klincima koji dolaze. Prvi put kad sam bio na tim betonskim pločama i kockama, imao sam desetak godina, nijesam imao mjesta, pa sam morao u krilo, ništa nijesam razumio, ni one koji viču, na ove koji igraju, niti ove koji igraju, iako im ovi viču, ali kad prođe malo vremena, sve više je ta predstava imala smisla, fraze shvatljivije, iz te interakcije, publike i aktera na terenu, još brže shvatiš ko pravi razliku i kako, taj pravougaonik postane sito i rešeto za sve što dolazi.

Kasnije, sa vremenom, uz ljude, najbolje i najlakše naučiš o ljudima, a taj amfiteatar sport je onomatopeja života. Sve što vidiš na i oko terena, vrlo lako je primjenjivo svuda, sve što naučiš u svlačionici, na betonu, parketu, travi, vješto, skoro copy/paste, možeš da iskoristiš na poslu, poslovima, druženju i druženjima, čak i u emotivnim odnosima, od onih porodičnih do onih partnerskih. Na stadionima mjeriš svaku gestikulaciju, pokret i riječ, jer se iza toga krije mnogo nijansi onoga što zovemo dušom.

Jeste, na terenu je bitno ko je brži, ko ima više snage, manje godina, ko je vješt sa loptom, disciplinovan bez nje, ali sve ostalo se isto tako lako bilježi i piše u glavi, zapamti za sva vremena, ostane lijepa ili zla uspomena, sve u zavisnosti od čojstva i junaštva ili kontra pregalaštva u službi elastičnog obraza. Mnogi su ga izgubili jer su tražili neki korner koji nije bio ili zbog faula koji nije trebao da se napravi, pa su im se lijepili epiteti, koje ni danas, poslije mnogo godina, ne mogu da skinu.

Poslije dvadesetak godina, mali fudbal, mini fudbal, veliki fudbal i futsal opet su se okupili pod Goricom. Bio sam na tom mjestu kao dijete, kasnije kao i tinejdžer, došao sam iz Nikšića da gledam i ono poslednje veliko finale koje nije završeno niti odigrano, jer je neko nešto sa nekim parama. Svratili smo na sladoled, obrnuli po nikšićki krug po korzu i razočarano se vratili nazad. Sad se to ne može desiti jer je svake večeri na poligonu spektakl.

Krenulo je sa bakljama, uz padobran, pjesmu o Podgorici, krenulo je sa pobjedom ”centraša”, nastavlja se sve do sredine avgusta uz mnogo majstora, poteza, dobacivanja, nadmudrivanja, svega onoga što donosi fudbal kroz vještu komunikaciju tribine i terena. Svi koji učestvuju imaju apsolutno sve što je potrebno da se dokažu, samo da ne zaborave ono o čemu pisah ranije, džaba pobjede i nagrade, ako te raja prepozna na drugačiji način. Ostaćeš upisan u knjige podgoričkog asfalta, koji cijeni vic i foru, koji ne trpi prevaru i ponižavanje lošijeg.

Možda publika poslije dvadeset godina nije još uvijek u formi da jasno secira, napravi kliničku sliku, sportsku i psihofizičku, ali kroz grupnu fazu, pa preko onih prvih nokaut mečeva, biće izoštreni i izbalansirani da vas skeniraju poput Šerloka Holmsa ili Robokapa, da vas obožavaju i/ili nacrtaju metu. Svih ovih dana, bez obzira koliko znali ili nemali pojma o fudbalu, poligon, Stadion malih sportova, mora biti vaš izbor, jer predstavlja idealno mjesto za okupljanje i druženje.

Zahvaljujući sekretarijatu za kulturu i sport, Trofej Podgorice je opet glavna gradska priča, koju svi moramo da čuvamo i pazimo kao svoju, priča koja ne smije da se pretvori u liječenje kompleksa, gdje mangupluk ima samo jedan prolaz, kroz doskočicu, fazon, potez, nikako kao produkt nevaspitanja i viška testosterona. Trofej Podgorice idealno je mjesto da sada već odraslu đecu provučemo kroz još jedan vaspitno obrazovni proces, da ne zalutaju dalje i dublje bez poštovanja prema rivalu i igri.

Za kraj, intimna priča o turniru nekoga sa svojih 45 godina ili što reče jedan momčić, ne može ovo od 50 godina da igra i nekoga sa svojih 115, makar, kilograma. Nijesmo mi, sine, više tu da igramo, nego da te naučimo da se ponašaš. A svakako je fenomenalan osjećaj, jako lijepo kad vidiš mladost kako ima šmeka i zna sa loptom, pa još lijepo vaspitan, milina.

Razlika u godinama, kilaži, klasi, svemu, ali na kraju, ostaće mi onaj najljepši osjećaj, da ovo dijete, sa poslednje fotke u ovom tekstu, što nijesam mogao da stignem ni ruku da mu pružim, da ga dohvatim prije nego je završena utakmica ima stila i da se nasmije na foru i primi šalu na moj i svoj račun.

Momče, vazda imao, uživanje je bilo gledati te na terenu, jer drugo ništa nijesam mogao, upoznati te i nadam se da će ti sa svakim rivalom na terenu i van njega biti lagano kao sa mnom, uz svo tvoje poštovanje prema njemu i igri. A mi Sportski novinari, nije što ne možemo, nego što nemamo pojma, moto je naše rekreativne ekipe, za nastavak ovog i svakog narednog turnira jer su nas nagazile godine i obaveze, trošne tetive, prepone, prazan hod u koljenima.

Ostali smo tu, da kažemo kad vidimo da nešto nije dobro, što ne valja, da skrenemo pažnju, da se ispravi na vrijeme. Nije malo, ko zna i hoće da sasluša i posluša.

Sve detalje o Trofeju Podgorice možete dobiti uz jedan klik na ovaj LINK.