Pistol Pete - poslednji pucanj i kraj života

Unuk sprskog bračnog para koji je emigrirao za Ameriku na početku Prvog svjetskog rata, jedan od talentovanijih košarkaša svog vremena, čovjek koji je pronašao spas u religiji i neko ko je uspjeo da predvidi svoju smrt – priča Peta Maravicha je inspirativna u svakom novom poglavlju.

Kada je zakoračio u fiskulturnu salu jedne crkve u Kaliforniji 5. januara 1988. godine, Pete Maravich je priznao svojim prijateljima kako odavno nije igrao basket, te da je njegova igra sada ima daleko više rđe, nego magije koja ga je krasila cijele karijere. Pete je bio u kraju kako bi snimio emisiju za hrišćansku radio stanicu u saradnji sa Ministartstvom porodice, a tog jutra su u sali bili svi lokalni rekreativni basketaši ali i legenda UCLA Ralph Drollinger. Posljedni šut koji je Pete pogodio na tom basketu i ispostavio se kao poslednji momenat njegovog života.

1966. godine Pete je odlučio da nastupa za Državni univerzitet Louisiane (LSU) i igra za svog oca Petra Maravicha, koji je upravo te sezone postao prvi trener tima. Poznat po svojoj frizuri i sivim čarapama postao je vjerovatno najlegendarniji koledž košarkaš ikad.

Tokom koledž karijere, Maravich je postavio brojke koje nikada više neće biti viđene. Tri puta je dobio nagradu “All American” najboljeg igrača, bio najbolji koledž košarkaš 1970. godine po izboru The Sporting Newsa. Za tri godine na tom fakultetu je ubacivao u proseku 44.2 poena, apsolutni rekord! Najbolji je strelac u istoriji koledž košarke, a svoju dominaciju je nastavio u NBA, gdje bio višestruki All-Star.

Nakon što je diplomirao 1970. godine, kao treći pik na Draftu izabran je od strane Atlante sa kojom potpisuje ugovor vrijedan 1.9 miliona dolara – jedan od najvrijednijih ugovora u sveukupnom američkom sportu tog vremena. U prvoj sezoni je već ubacivao 23.2 poena u prosjeku, a u sezoni 1977/78 postavio je lični rekord sa 31.1 poenom. Vjerovatno najposebniji trenutak njegove karijere je 25. februar 1977. godine i čak 68 poena New York Knicksima. Njegova nevjerovatan osećaj šut i scorerske mogućnosti su razlog zašto njegovog nadimka “Pistol“, ali Maravich je poznat i po svojoj kreativnosti i asistencijama koje su bile daleko ispred tog vremena.

Upečatljiva je izjava koju je dao u (tek) 26. godini: ‘Ne želim da igram u NBA 10 godina i da umrem od srčanog udara sa 40 godina.’

Posle teške povrede koljena koja mu je definitivno završila karijeru dugu 10 godina, Maravich se borio sa samim sobom da pronađe svrhu života nakon košarke. Nakon što je izgubio oca od raka prostate (kojeg je smatrao najboljim prijateljem i mentorom) i mentalne borbe koja je dovela da alkoholizma i depresije – NBA legenda je svoju utjehu uspjela da pronađe u vjeri – Hrišćanstvu. Uronivši u religiju postao je govornik na hrišćanskim okupljanjima koja su se dešavala širom Amerike.

Peteov otac, Petar kojeg su amerikanci zvali “Press” bio je sin Vaja i Sare Maravića, srpskih emigranata iz Dreznice, kojima je pandemija španske groznice ubila 9 djece, ostavivši živog samo Petra. Interesantno je da Petrovi roditelji, Vajo i Sara uopšte nisu govorili engleski, sâm Petar se tokom cijelog života bolje služio srpskim nego engleskim. Pete je bio upoznat sa svojim srpskim korjenima, a jednom prilikom je rekao da ga je otac uspavljivao pjevajući mu srpske pjesme, od kojih je njemu omiljena: ‘Čuj me sine oči moje, čuvaj ono što je tvoje…’

Poslednjeg jutra u svom životu, Pete je sa košarkaškom loptom u ruci krenuo u svoj karakteristični lijevi dribling, nakon čega je izgubio kontrolu nad tijelom i blago udario u tablu za rezultat. Ostalim igračima i okupljenom sveštanstvu koje je gledalo taj jutarnji basket u hali je rekao da mu nije ništa i da može da nastavi da igra bez problema.

REGISTRUJTE SE i pratite svoju omiljenu ponudu na jednom mjestu.

Nekoliko sekundi kasnije, Maravich je ponovo pao na pod i više nikada nije ustao. U dobi od 40 godina, urođena srčana insuficijencija oduzela je život jednom od najboljih košarkaša ikada. I to bude neverovatnije, sve tačno po njegovom predviđanju 14 godina ranije.

Može se reći da je Pete bio jedan pravi tvrdoglavi sopstvenjak, koji je kuburio sa mentalnim zdravljem, često aragontan i neprisupačan – ali ipak jedan od najzabavnijih igrača za gledanje ikad. Njegovi pasovi iza leđa, driblinzi kroz noge i šut su nešto što će višedecenijske generacije nakon njega pokušavati da kopiraju i unosu u svoju igru.

Kako kažu amerikanci, Maravich je bio “showtime prije showtimea”.

Život je takav da na kraju, kakav god taj kraj bio, dâ malo simbolike. Tako da je činjenica da je poslednji uzdah vazduha u svom životu, Pete uhvatio u dvorištu crkve igrajući košarku – zapravo jedini logičak završetak njegovog života. Jer su crkva i košarka bila jedina dva utočišta u njegovom životu – gdje uvijek osjećao spokojno.