Fudbalska Crna Gora – alibi za ponijeti!

Uvijek je lijepo navijati za svoju reprezentaciju, vrlo intenzivan je osjećaj kada navijate za vaše, koji vas predstavljaju na sportskom terenu. Isto tako, nekada je i teško. Crna Gora, ima taj sukob kontrasta, euforije, melanholije. Ne postoji način, niti idealan sklop riječi da se opiše kako se osjećate kada vidite da nešto nije u redu, godinama, da stalno nešto fali i da ne štima, a da nemate znanja, mogućnosti, kvaliteta, da doprinesete da se to što ne valja popravi. Frustrirajuće je, jer dugo traje, prelazi u nelagodu i psihozu. U jednom trenutku vam dođe lakše da ne gledate, nego da gledate. To nikako nije dobro.

Nakon poraza od Luksemburga, inače jako pretenciozna i vrlo lakomislena fudbalska javnost u Crnoj Gori opet je dobila leteće alibije zašto naša reprezentacija nije pobijedila, nije odigrala makar neriješeno, zašto je izgubila. Na neki vrlo čudan način, uvijek su to isti izgovori, a među njima se rijetko nalazi onaj ključni, nijesmo dovoljno dobri. Godinama se koriste ista opšta mjesta, isti su ”krivci”, neke izjave mogu sistemom copy/paste poslužiti da se objasne ili ne objasne određene stvari u igri, u neuspjehu, porazu.

Krenuću od terena, težak, palo je mnogo kiše, ne odgovara da uspostavimo našu prepoznatljivu pas igru, ne odgovara našim tehničarima, našim brzim, hitrim fudbalerima, ne odgovara ni našim snažnim fudbalerima, ne odgovara uglavnom nama, ali rivalu nekako uvijek odgovara više nego nama. To što godinama ne možemo da shvatimo, barem mi, polulaici, kako i na koji način želi da igra naša reprezentacija, ko su pokretači akcija, kako se branimo, zašto nam bekovi nijesu visoko, a krila rijetko ulaze u sredinu, zašto nas nema poslije vazdušnog duela, na drugoj lopti, zašto nemamo transformaciju ili tranziciju po oduzetoj lopti, to nekako nikad ne saznamo, jer je uglavnom teren težak, odigrali smo prvu, drugu ili treću utakmicu u nizu i fizički smo potrošeni. Mi jesmo, oni nikad nijesu.

Godinama slušamo o istoj stvari, naši igrači nemaju odgovarajuću minutažu u svojim klubovima, ne igraju, ne vole ih treneri, vrlo često se desi i da im utakmice u reprezentaciji služe da spašavaju klupske karijere i nemam ništa protiv, ali neće mi biti nikad jasno kako to neki zaslužuju da igraju i sa i bez minutaže, a neki nikad ne zasluže, igrali ili ne igrali. Istina je da je Hadžibegić promijenio tu logiku, pa sad imamo i prošireni roster, pa se desilo i da zbog tri utakmice u oktobru imamo tu jednu koju možemo da posvetimo i ovima što igraju i ovima što ne igraju u svojim klubovima.

Volio bih da čujem, nekad, principe, postulate, da li igraju oni koji igraju u svojim klubovima ili igraju oni koji imaju kvalitet, a ne igraju ili pravimo uvijek neki čudan miks gdje su trojica u fantastičnoj formi, četvorica su tu negdje, a četvoricu čupamo da ih vratimo u fudbalski život. Mislim da je u takvoj situaciji, pasivno agresivnom odnosu, najgore upravo ovima što igraju, što moraju da prepoznaju situacije, moraš mi je dati u noge i ne mogu da trčim 90 minuta, moram malo i pod ručnom.

U porazu protiv smo čuli i nešto novo, rival je bio dobar i na terenu i van njega, vjerovatno se mislilo na neki pritisak koji su rivali izvršili na sudiju. A sudija, svakako da je mogao da bude bolji i nama i njima, ali kad nije, onda se poslije deset minuta prilagodiš i batališ da trčiš za njim, da mu dobacuješ i ukazuješ mu na greške. On svira to što vidi, ne vjerujem da ima jak poriv da navija protiv nas i nije nas oštetio, naprotiv, možda smo mogli da završimo sa igračem manje i ranije. Uostalom, kako to da su oni bolji od nas, van terena, da li postoji neka strategija, možemo da li da prepišemo nešto od rivala koji je odličan u tom segmentu, van terena. Zašto to nešto što oni imaju ne primjenimo već na sledećem meču? Nije sramota.

Još jedan alibi je ponovo potrošen poslije utakmice, činjenica je da smo igrali bez nekoliko fudbalera koji mogu da budu važni za ovaj tim, ali Ukrajinci su igrali bez 14 sa spiska prethodnih dana, pa su savladali Španiju, bili pod užasnim stresom zbog situacije sa koronom, pretrpjeli najteži poraz u istoriji, a pres konferenciju počeli, da izgubili smo sa 7-1, ali smo igrali fudbal od tog do tog minuta, stvorili mnogo šansi, prihvatili rizike, primali jeftine golove. Tri dana kasnije, samo jedna šansa dijelila ih je od remija sa Njemačkom, tri dana poslije toga savladali su Španiju. Nije problem jedan poraz, jedna loša igra, nije problem izgubiti i od San Marina, problem je kontinuitet. Mi imamo kontinuitet lošeg igranja fudbala. To je najveći problem.

Poseban problem je činjenica da samo poslije utakmice opasno zakukali zbog crvenih kartona Simića i Jankovića, nijednog trenutka ne promišljajući o načinu na koji su naši fudbaleri dobili te kartone. Iako sam siguran da je taj isti sudija koji ništa nije pomogao, mogao i da dodatno odmogne, da je bilo VAR-a, pa da se odgledalo sve što se desilo, bez obzira na frustracije zbog izgubljene utakmice, mi nemamo jednostavno privilegiju da se onako ponašamo. Ako nam je svaki igrač bitan, a izgleda da jako jeste, onda naši reprezentativci moraju toga da budu svjesniji i pametniji. Dobiti crvene kartone u onakvoj situaciji je jednostavno nepametno.

Poslije Luksemburga smo čuli i poslednji u nizu, rival je iskusna ekipa. Mi očigledno nijesmo, iako imamo čovjeka koji igra svake godine utakmice makar četvrtfinala Lige Šampiona, fudbalera koji pogodi okvir gola Realu, a igra često protiv Barse, fudbalera koji igra u Ligi 1, koja je Liga petice, fudbalere koji imaju i mnogo životnog i fudbalskog iskustva, igraju u evropskim klupskim takmičenjima, prosjek godina nam je veći od rivala iz Luksemburga, klubovi u kojima igraju naši, a ne njihovi su bolji i renomiraniji. Opet, oni su iskusna ekipa. Mi očigledno nijesmo.

I ne boli mene poraz, niti činjenica da opet zavisimo od rezultata ostalih, ne boli me nekako ni ovako vruće servirani alibiji, koliko me boli što ja ne vidim fudbalsku budućnost našeg nacionalnog tima. Boli me što ne vidim momenat kada ću opet sa nestrpljenjem gledati na kalendar kad igraju naši. Boli me malo što u petom minutu vidim da Luksemburg igra te dijagonale, sa jednog na drugi kraj i insistira na tome, jer u tome vidi neku prednost, što nekako ne vidim šta to mi igramo. Boli me što ne vidim da imamo svoj prepoznatljiv stil, pa makar se svi pretvorili u halfove paničare i nabijali loptu preko istočne tribine, da prođe vrijeme. Fizički me boli kad ne vidim jasnu ideju, ali naravno da postoji i mogućnost da sam ja fudbalski kratkovid i da nemam pojma. Isto tako, kad se okrenem oko sebe, vidim da su i ostali sa sličnom manom.

Jako bih volio da nijesam u pravu, da je sve kako treba i da je ovaj poraz samo još jedna, neka, lekcija, da smo na pravom putu, da je sve skoro, pa odlično, da ne vidim dobro, ne čujem dobro i da su ovo sve samo moji pogrešni znakovi pored puta. Pristajem, na sve, samo da nikad više ne čujem da se stvari poput terena, sudije, subjektivnog osjećaja da smo bolji, a da nijesmo imali sreće, ne jave ni u pomisli poslije utakmice. Sasvim sam siguran da bi, uz bolno priznanje, da u tom trenutku nijesmo bili dovoljno dobri, bio bolji način da se otklone greške i krene naprijed. Da ne izvlačimo pouke, nego da tražimo uzroke, prije nego se dese posledice.