Decenijama unazad, liga je imala status uzvišenog sportskog doživljaja u kom je akumiliran tjelesni, sportski i takmičarski spektakl. Iz godine u godinu su samo pomjerane granice i limiti, kako u domenu performanse, tako i u domenu statistike. Vrata ovog prestižnog takmičenja je bilo sve sem lako otvoriti, a ko bi jednom ušao, taj bi zasigurno kupio sportsku vječnost. U DNK ove lige su se duboko utkale besmrtne legende poput Majkl Džordana, Medžik Džonsona, Bila Rasela, Vilta Čemberlena, Karim Abdul Džabara, Leri Birda, Šakila O’Nila, LeBron Džejmsa i mnogih drugih poiedinaca bez roka trajanja.
Novi milenijum kao da je sa sobom donio neka nova nepisana pravila, novi poredak i nove intencije. Stiče se utisak da takmičarski naboj (posebno u regularnom dijelu sezone) progresivno opada, a da je mnogo toga u cjelokupnom sistemu podređeno senzaciji, statistici, obaranju različitih rekorda (od kojih su neki prilično nevažni).
Kao da smo počeli živjeti u nekom ‘’tripl-dabl’’ vremenu, gdje je postalo važnije da li će neki pojedinac ‘’iskočiti’’ u odnosu na to kakva je slika koju ostavlja cijeli tim na terenu. Takva impresija se godinu za godinom pojačavala, a stiče se utisak da je u aktuelnoj sezoni, nikad veća. Sve se češće može čuti rečenica među košarkaškim sladokuscima da su se odaljili od NBA, a da pun fokus stavljaju na evroligaškom takmičenju.
Dva ogoljena primjera iz tekuće sezone jako puno govore u prilog tezi da su marketing i biznis prosto progutali najelitnije sportsko takmičenje. Naime, nedavno smo bili svjedoci tog veličanstvenog trenutka u kom je LeBron James postao najbolji strijelac NBA lige svih vremena, skinuvši sa trona legendarnog Karim Abdul Džabara.
Tih dana kao da je vrijeme stalo, a jedino što je bilo na talonu jesu licitacije koliko brzo će LeBron skinuti prestižni rekord. Cijena karata u toj odlučujućoj noći u Stejpls Centru je dostigla nevjerovatne razmjere, jer svi su željeli biti dio istorijskog trenutka. Malo ko je zapravo došao gledati košarkašku utakmicu. Ovim se naravno ne želi polemisati o veličini Džejmsovog rekorda, već samo ukazati na trendove koji su vrlo dramatičnog intenziteta.
Jutro poslije, svi mediji su pjenili o LeBronovoj slavi i magičnoj noći, a malo je ko zabilježio podatak da su Lejkersi taj meč u suštini izgubili i udaljili se još jedan veliki korak od Plej-ofa u ovoj za njih, skoro pa očajnoj sezoni. Dakle, rezultat tima, rezultat cijele velike franšize i alarmi koji se pale iz dana u dan su ostali u sjenci individualnog rekorda.
Nije zanemarivo ni to što ni fanovi nijesu bili previše aktivni u komentarima da je previše pažnje poklonjeno individualnom podatku u odnosu na kolektivni učinak. Vrlo lako se može desiti da je jedino po čemu će fanovi Lejkersa pamtiti ovu sezonu upravo taj LeBronov trenutak slave.
Drugi eklatantan primjer je nedavno odigrani All Stars meč koji godinama unazad gubi na svojoj namjeni i značaju. Ideja odigravanja takve utakmice jeste ultimativni spektakl u kom se košarkaški sukobe najbolji igrači planete i čiji cilj zaista jeste pobjeda. U realnosti, došlo je do poprilične distorzije u prioritetima, pa je ovakva utakmica festival atraktivnih poteza, kolijevka senzacionalizma i šou biznisa u sportu.
Intenzitet zbog kog se sve počelo organizovati se pretvorio u beskonačni ‘’low mode’’ odbrambeni događaj. Malo ko više i postavlja pitanje pobjednika, a tu temu mijenjaju statistike MVP-ja i potencijalni rekordi koji se obore na tom meču. Rezultat je taj da klinci sve manje pričaju i prepričavaju momente tog događaja koji se nekada znao čekati cijelu sezonu.
Zbog svega navedenog, NBA dobija na popularnosti u kvanitetu, ali itekako gubi na fonu kvaliteta. Izlizanost pojma rekord i njegovo potenciranje tupi oštricu igre, a koliko daleko će se stići, odgovoriće vrijeme pred nama. Definitivno je da je u ovakvoj postavci upitno da li košarka više dobija ili gubi.
