KUP ITALIJE: Atalanta i Juventus u borbi za trofej!

i Juventus igraće u srijedu od 21 sat za trofej na Mapei stadionu u Ređo Emiliji sa različitim pogledima ka velikom finalu. Jasno je, obje ekipe žele da uzmu kup Italije, tim iz Bergama kao nagradu za još jednu uzbudljivu i već uspješnu sezonu, tim iz Torina kao malu utjehu nakon svih posrtanja tokom silaska sa trona i dominantne pozicije u klupskom fudbalu na Apeninima.

Atalanta – Juventus – 1

Prognozirati bilo koji meč Atalante za mene je kao da pjevač/pjevačica mora da odabere omiljenu pjesmu, ”sve su to moja deca”. Atalanta je u svijet fudbala vratila onaj teško opipljivi romantični šarm koji se na momente provuče u nekom kup takmičenju kada David zvekne među oba oka Golijata i baci ga na donji dio leđa. Igrači za koje uglavnom nijeste čuli ili o njima nijeste znali mnogo, dobili su šansu da u jednom sumanutom sistemu profesora Gasperinija lome i bolje i možda kvalitetnije od sebe.

Taj relativni pojam boljeg i kvalitetnijeg može se osporiti onog dana kada Atalanta pobijedi bilo koga od velikana svjetskog fudbala, ali ne može se osporiti razlika u budžetima, statusu, tradiciji, renomeu, kluba i igrača u odnosu na bogate i bogatije. Kada čujete životne priče nekog Kastanja, koji je osvojio trofej sa Lesterom ovih dana, Gosensa, koji je ostao sjetan bez Ronaldovog dresa ili Hatebura, kojima je godišnja plata od milion eura misaona imenica, shvatate da se tu krije savršeni materijal za dokumentarni film.

Atalanta je trenutno sve ono što bi svaki navijač volio da ima od svog omiljenog kluba, igraju jako uzbudljiv fudbal, rijetko igraju pod ručnom, neizvjesnost pred svaku utakmicu predstoji i postoji, jer za njih i dalje nema lakih mečeva, a onda se desi ispuštanje gomile emocija i uglavnom ekstaza nakon tih 90 minuta i kasnije tokom prikupljanja utisaka i stvaranja uspomena. Tri puta zaredom u Ligi Šampiona, nije malo, ni za potcijeniti.

Trofej ipak ostaje kao pojam zaokruživanja priče o uspjehu, opipljiv komad escajga kojim se privlače prijatelji kluba, da ne kažem sponzori i investitori, koji bi sa svojim čekovima omogućili one milione na računu za fudbalere koji su ih na terenu sasvim sigurno zaslužili. Ne brinite, niko tu neće ostati kratak za neki novac, prepoznati kvalitet sve je lakše, niko tu interesantan neće umaći ispod radara i ostati kao neka tužna priča bez srećno riješnog egistencijalnog pitanja.

Takva Atalanta ima mnogo načina da ugrozi bilo koji tim na planeti, jer još uvijek imaju jak i opipljiv motiv, nijesu potrošeni, bez obzira što su rabljeni dugo i temeljno od trenera Gasperinija. Dobar roster, pristojna rotacija, bodovi na kontu, iskustvo igranja Lige Šampiona, sve to se nekako ugraviralo na tijela, ali i u umove Zapate i Mjuriela, koji osim što se zabavljaju na terenu, mogu i da isto sebi da priušte, prije i poslije utakmica, kao dobar način za rekuperaciju.

Nije isto kada se samo branite, učaureni, kada se ne družite sa loptom, kada ne postižete golove često i sa stilom, bez obzira koliko je dobro kad i sa takvom igrom nekoga i nekako pobijeđujete. Već se pisalo o tome, Gasperini smatra da je pas igra način komunikacije fudbalera, taj nemušti jezik koji govori o njihovim raspoloženjima i shvatanjima igre, manjku sebičluka i višku altruizma u korist kolektiva. Zato, kad igra Atalanta, gledamo fudbal.

Atalanta: Gollini; Toloi, Romero, Djimsiti; Hateboer, De Roon, Freuler, Gosens; Pessina; Malinovskyi, Duvan Zapata

Sa Juventusom je priča dijametralno suprotna, veliki klub, trofeji na domaćem terenu se podrazumijevaju, vječna potreba da se osvoji Liga Šampiona ne prestaje. Neizmjerno duboki džepovi, utovarne lopate novca, koji se uglavnom troši na najbolje od najboljeg. Ne kaže se bez razloga, malo je klubova u kojima bi mogao da igra Cristiano Ronaldo, zbog ambicija, ali i plate koje se sigurno neće odreći, dok god bude mogao da prijeti rivalima i trese mreže.

Takav Juventus je u ovoj sezoni zadržao formu, ali izgubio sadržaj, može se govoriti od zamoru materijala od silnog vremena provedenog na vrhu, može se govoriti o previše poznatih lica u svlačionici, neizmjerno dosadnom fudbalu koji godinama igraju i ne namjeravaju da promjene. Trofeji su dobri, titule su jako dobre, ali osim tog konačnog rezultata, na putu do srca navijača, postoji još mnogo momenata koji su dio procesa.

Trenerska vrteška stala je Pirla. Nijesu valjali mnogi, u poslednje vrijeme ni Alegri, ni Sari, tražio se detalj, bilo šta, da se nekako opovrgne njihovo znanje i metodi, da se utiče na javnost, da Juve može i mora bolje, sve dok se ne ukrade ta Liga Šampiona. Tri ili pet bodova ili deset bodova viška u prvenstvu, devet titula zaredom, to se jednostavno ne računa, jer se podrazumijevaju. Uglavnom se svodilo da Juve stil podrazumijeva nek aristokratski, smoreni fudbal koji se uvede na teren kada Juventus povede.

Pirlo je tokom igračke karijere bio sinonim za kreaciju, lucidnost, neki fudbal sa određenog doze koreografije u sebi, činilo da se da vidi korak isped ostalih i da stvari prije i poslije njegovog dodavanja jednostavno na terenu nijesu iste. Sve se nakon dodira Andree sa loptom mijenjalo, a kako je Real sa Zidanom napravio spektakularni uspjeh, Juve je uzeo indigo i legendu poslao na klupu.

I Zidan i Pirlo imaju tu neku notu karaktera, da im riječi vadite francuskim ključem, harizma je na nivou poslaničke, ali kada kažete Zinedin i Andrea, krenu flešbekovi sa terena i sve im je oprošteno i sve im se vjeruje. Zidanu mnogo više, jer iza sebe sada ima trenerski CV za kuću slavnih, a Pirlu nimalo do nula, jer je uspio da razbije Juventus koji je makar u italijanskim okvirima bio prvi, pa svi ostali.

Tvrdoglavost koju imaju i jedan i drugi ih takođe spaja, pa dok Zidan tako nešto sebi može da dozvoli, Pirlo svakako nije mogao jer rezultata nema. Upornost kluba da je Pirlo projekat, jednostavno ne pije vodu, bukvalno ne postoji niko ko će da prihvati takav završetak sezone, gdje Juve može da ostane i bez Lige Šampiona. Osvojen kup, da se razumijemo, nije utjeha, niti može da bude, jer su se u monolitnom Juventusu odjednom stvorile pukotine koje se pretvaraju u crne rupe.

Atalanta je pik, ne samo zbog mojih romantičarskih opredjeljenja da nagrade dolaze za one koji su hrabri i drugačiji, za male i ugnjetavane na više nivoa, ne samo zbog činjenice i da su bolji na tabeli, ali i kroz dvije ligaške utakmice, nego i zbog vikenda koji dolazi i tog ogromnog pritiska koji ima Juve, a to je da ne zavisi od sebe i svojih rezultata. Previše su oni tuđih utakmica odgledali, potrošili, da bi bili na vrhuncu večeras. Za kraj, sve je moguće, jer su fudbal i život takvi, nema unaprijed određenih ishoda, ali ako mene pitate, kup iz mnogo razloga, ide na kratak put do Bergama, gdje nije bio od 1963.

Juventus: Buffon; Cuadrado, De Ligt, Chiellini, Danilo; McKennie, Bentancur, Rabiot, Chiesa; Dybala, Cristiano Ronaldo