ABDELATIF BAKA: Tvorac čuda iz Rija #2016

Polako ali sigurno približava se najveći sportski događaj u ciklusu od 4 godine. Vrlo brzo, Pariz će sijati posebnom svjetlošću, a olimpijski plamen će istovremno goreti u dušama svih ljudi kojima je sport naprosto način života. Dok koračamo ka Parizu, lijepo je prelistati olimpijske uspomene koje su postale dio legende. , tvorac je čuda koje će pamtiti generacije i koje će se prepričavati gdje god to bilo moguće.

Te 2016. godine, Rio de Žaneiro je bio centar svijeta, obzirom da su na tom mjestu održane ljetnje Olimpijske igre. Atletika kao kraljica sportova je donijela more priča, ali vjerovatno najljepša se dogodila na ”after-partiju”. Naime, čovjek koji je ubjedljivo najbrže trčao tog ljeta u Riju na 1500 metara je bio Abdelatif Baka, ali on na tim igrama nije osvojio medalju. On na tim igrama nije ni učestvovao. On je zablistao mjesec dana kasnije na Paraolimpijadi.

Dakle, na Olimpijskim igrama je regularno održana trka na 1500 metara i slavio je Amerikanac Metju Centrovic, vremenom 3:50. Medalje su podijeljene najboljima i istorija je bila ispisana. Samo mjesec dana kasnije, na Paraolimpijadi, u disciplini 1500 metara se dogodilo nešto za šta se vjerovalo da postoji samo u bajkama. Zablistao je Alžirac Abdelatif Baka koji je u sjajnoj trci slavio vremenom 3:48,29, što je bilo osjetno brže trčanje od šampiona Centrovica koji je bio krunisan na Olimpijadi.

Abdelatif Baka se takmičio u kategoriji T13, koja je namijenjena za slabovide sportiste i nestvaran je podatak da je ostvario bolje vrijeme od ”najbržeg” čovjeka tipičnog razvoja na svijetu u toj kategoriji. Međutim, ovoj priči tu nije kraj. Srebrni Paraolimpijac iz te 2016., Etiopljanin Tamiru Demise i bronzani Kenijac, Henri Kirve su takođe bili brži od Olimpijskog prvaka Centrovica, baš kao što je od njega bio brži i četvrtoplasirani paraolimpijac iz te trke.

Prostim razmišljanjem dolazimo do zaključka da bi vrijeme Olimpijskog pobjednika iz 2016. bilo dovoljno tek za 5. mjesto na Paraolimpijadi u istoj disciplini. Ono što je najvažnije pitanje u ovoj priči jeste kako je ovakav epilog uopšte moguć i da li možda postoji tu nešto što običan čovjek teško može primijetiti??? Pokušajmo da otkrijemo te faktore koji se nalaze ”između redova”.

Poznato je da su Olimpijske igre san svakog sportiste i da predstavljaju krunu svake sportske karijere. Ono što je manje poznato, jeste podatak da ne više od 30% sportista odradi najbolju svoju performansu na tim igrama. Bez obzira što za njih živi, što se za njih posebno sprema i što upravo za njih tempira svoju formu sa svojim timom trenera. Pritisak i važnost situacije odrade svoje i pored svih priprema, jako je teško održati fokus i izvući iz sebe maksimum. Mnogo je faktora koji su označeni kao ometači, koji kradu i crpe fokus sportistima i koji ih onemogućavaju da sačuvaju svoj duševni mir.

Poenta priče sa slabovidim Olimpijcima je ta da oni imaju maksimalnu količinu atleticizma u sebi, ali redukovano primaju informacije senzornim putem. Veliki dio tih informacija koje oni ne primaju uoči i tokom trke su sami po sebi tzv. distraktori, koji ometaju fokus i prebacaju ga sa sebe na okolinu. Rijetka prednost slabovidih sportista je u tome što se lakše fokusiraju na sebe i mnogo lakše održavaju fokus na unutrašnjim procesima. Ne upoređuju se sa drugima, ne obaziru se na njih, već samo imaju jedan zadatak. Da daju sve od sebe.

Sva ova priča nas vraće u 2008. godinu i priču sa Olimpijskih igara u Pekingu. Finalna trka na 200 metara leptir, gdje je apsolutni favorit bio Majkl Felps. Negdje na sredini trke, Felpsu se dešava nevjerovatan peh, obzirom da mu u naočare ulazi voda, čime na 75 metara do cilja on prestaje da vidi bilo šta. Pohod na rekord Marka Špica se u tom trenutku činio nemogućom misijom. Felps je počeo plivati ”napamet” i nije mu ostalo ništa drugo nego da to radi najjače što je mogao. Epilog je bila pobjeda, još jedna zlatna medalja, ali ne bilo kakva. Propraćena svjetskim rekordom. Nikada niko, u istoriji plivanja, u tom momentu nije otplivao bržu trku na 200 metara leptir, od Majkl Felpsa koji je bio ”privremeno slijep”.

Suština ove priče nije bila da pošaljemo poruku da je u sportu poželjno imati senzorne hendikepe. Suština priče je bila da iskoristimo čuda koja su kreirali sportski heroji kako bi poslali poruku da nije važno gledati šta drugi rade i mjeriti se sa njima. Važno je samo oslanjati se na svoje instinkte i ne obraćati pažnju na bočne vjetrove.