Ovo je jedna od onih godina kada košarka diše svojim punim plućima. Godina Mundobasketa i godina novih heroja. Na Balkanu, tradicionalno su te godine najdraže, jer onoliko radosti koliko nam je donijela ex-Yu košarka teško bilo šta može nadmašiti. Ove godine, reprezentacija Srbije je stigla na korak od zlatne medalje, a onako iz sjenke, neki novi ljudi su uzeli oreol besmrtnosti. Aleksa Avramović, jedan od takvih, momak o kom priča košarkaška planeta, momak koji je prvo srcem pa tek onda tijelom uklonio razlike među nama. Bez obzira na nacionalno, vjersko ili navijačko opredjeljenje, sve nas je postrojio u jednu vrstu. Vrstu poštovanja prema svemu što je uradio na tom putu ka medalji.
Sada kada je već uveliko počela klupska takmičarska sezona, kao da je priča o Aleksi, Boriši Simaniću, Bogdanu Bogdanoviću otputovala u prošlost. Baš u tom trenutku se dogodio 26. oktobar i prvi ovosezonski vječiti derbi. Partizan je u Štark areni ugostio Crvenu zvezdu, koja je nakon smjene Duška Ivanovića igrala svoj prvi meč u Evroligi. Meč pun preokreta, možda sa deficitom ljepote, ali definitivno sa puno naboja i energetske potrošnje na obije strane. Partizan je dominirao na startu, a onda je Crvena zvezda okrenula rezultat i činilo se da je pobjednik poznat.
U tom trenutku, stvar u svoje ruke je uzeo mladić iz Čačka, koji je samo dan ranije proslavio svoj 29. rođendan. Repriza frenetične agresivnosti sa Mundobasketa, napadačka ekstaza što je sveukupno rezultiralo sa desetak poena i dvije ukradene lopte u svega par minuta. Uz sve to, trojka kojom je vjerovatno riješen pobjednik derbija. Aleksa je ponovo heroj, ovoga puta samo crno bijele strane Beograda.
Kada tu cjelokupnu priču posmatramo sa strane, onako površinski, mogli bi reći da je Aleksa Avramović bio pravi ”hit godine”, ali je pitanje da li taj hit može trajati neko duže vrijeme i postati igrač koji se pamti malo duže i malo jače. Ako se ‘pak malo bolje zamislimo, cjelokupnu situaciju percipiramo ”širom slikom”, vidjećemo da je Aleksa nešto malo više o prolazne faze i nešto malo više od onoga što se može nazvati hitom.
Kada se na stranu stave rezultati, koji su za svako poštovanje, Aleksa je postao jedna lijepa lekcija. Lekcija iz koje mogu učiti igrači, treneri, roditelji, ostali članovi stručnih štabova, ali i mediji. Prije svega, cjelokupna pozitivna hajka se desila u njegovoj 29. godini, dakle u godinama koje su više nego zrele i kada se uglavnom pogrešno vjeruje da je ”prime time” istekao. Prime time zapravo nema rok trajanja, osim u glavi onoga kome to vrijeme pripada. Tako je Aleksa u na pragu četvrte decenije osvojio svoj prvi veliki trofej, ABA ligu, bio ponajbolji igrač finala Mundobasketa, zamalo igrao Final 4 Evrolige, a uz sve to postao neko ko rješava najvažnije utakmice u Evroligi. U prevodu, za prave stvari nikad nije kasno.
Ono zbog čega je Aleksa Avramović istinska lekcija za sportske udžbenike jeste njegova agresivnost koja je proizvod rijetko viđenog odnosa prema igri i emocije koja se krije u tom odnosu prema igri. Nivo posvećenosti na terenu, odanosti prema dresu koji nosi i količina borbenosti su avangarda u današnjem vremenu. Sve to nije lažno i vještačko, iako ima pravo da i tako bude, već je vidno da se sve to dešava iskreno i iz punog srca.
Ta borba i ratnički mentalitet nijesu neprimjetni i tihi, već šalju brojne poruke djeci koja stasavaju i djeci koja sanjaju snove da se jednoga dana bore za medalje na najvećim takmičenjima. Aleksa Avramović postaje svetionik, bezkompromisni borac koji ostavlja sve što ima na terenu, do poslednjeg sudijskog zvižduka. Ono što je posebno važno, jednako motivisan i kada igra desetak minuta po utakmici, baš kao i kada je odlučujuća lopta u njegovim rukama.
Kao posledica takvog iskrenog i poštenog odnosa prema sportu kojim se bavi, javlja se to veliko samopouzdanje koje krasi prave lidere i ljude koji uspijevaju da se popnu na najveće stepenice u sportu. Tako ne čudi epilog da baš Aleksa Avramović bude čovjek koji odigra finale Mundobasketa za pamćenje, čovjek koji u prvom meču u Evroligi protiv Makabija jedini igra kvalitetno u cijelom Partizanu i čovjek koji donosi pobjedu u prvom vječitom derbiju. Sve to u par mjeseci.
Iako se igrački i rejtingom Aleksa Avramović i Nikola Jokić ne mogu porediti, tako se oni teško mogu porediti ni prema tome kakvu poruku šalju običnom klincu koji ne zna previše ni o životu, ni o košarci. Dok je Nikolin identitet povezan sa dominantno sa ekstremnim talentom, pa onda i nekom nonšalancijom koja kulminira time da na pres konferenciji ne zna gdje je ostavio prsten namijenjen osvajaču NBA lige, Aleksin identitet je povezan sa borbom do momenta izgaranja. Dok se u poslednje vrijeme o Nikoli priča iz ugla opsesije o konjima, Aleksina opsesija je košarka. Zbog svega toga, mnogi od nas će odabrati da se identifikuju ne sa majstorom iz Sombora i bez dileme najboljim igračem svijeta, već sa poluveteranom iz Čačka koji će bez dileme ostaviti sve što ima za slast košarkaške pobjede.
