Đanluiđi Bufon #1 – Vječiti dječak sa rukavicama

Djeca koja su rođena 1995. uveliko imaju svoju djecu, sijede u kosi i formirani su ljudi. Ta djeca u ovoj godini navršavaju svojih 28 i oni koji se među njima bave profesionalno sportom se već u šali nazivaju veteranima.U tim rukavicama je spakovao mnogo snova, ostvario njihov najveći dio, ali još uvijek nije stao. Januar 2023. i popularni Đanluiđi još uvijek brani svoju mrežu. Na mjestu gdje je i počeo, u dresu nekadašnjih Mljekadžija.

Biti golman je posebna profesija koja iziskuje poseban mentalni stav, poseban karakter uz stalno prilagođavanje urođenog temperamenta. U igri asocijacija, Đanluiđi Bufon je vrlo vjerovatno prva pomisao kada se pomene termin golman. Nepoznat je broj, a bez dileme je visok, koliko su puta djeca na livadama širom svijeta uzvikivala njegovo ime prilikom svake dostojne intervencije na golmanskoj crti. Idol velikog broja generacija, simbol jedne golmanske ere i priča koja je prije svog zvaničnog kraja prerasla u legendu.

Bufon nije bio jedan od onih koji su učestalo mijenjali grb na dresu. Počelo se u jednoj od najromantičnijih ekipa na svijetu ikada, u Parmi. Ekipa koja je iznjedrila veliki broj zvijezda, a sa Bufonom su u jednom momentu svlačionicu dijelili Fabio Kanavaro, Lilijen Tiram, Ernan Krespo, Huan Sebastijan Veron, itd. Sjajne epizode u Parmi su ga preporučile Staroj dami iz Torina i njegova epizoda u Juventusu je zapravo obilježila tu bogatu karijeru. Poznato je da se u Kalću timovima dodjeljuje 1 zvjezdica na dresu za svakih 10 ovojenih titula. Điđi Bufon je sam, trofejniji od svih klubova izuzev Juventusa, Milana i Intera, obzirom da je 10 puta osvojio Skudeto.

Jedino što Bufonu nije pošlo za rukom jeste da podigne trofej Lige Šampiona iako je bio u nekoliko navrata vrlo blizu. Zov tog pehara ga je doveo u najskuplju ekipu svijeta PSG, gdje osim titule prvaka Francuske nije osvojio nešto značajnije. Titula prvaka Evrope je ostala nedosanjan san. Poslije tog kratkog perioda u Parizu, vratio se u Juventus gdje je više bio rezerva nego prva opcija među stativama. Konačno, klupska karijera je u svoj smiraj ušla tamo gdje je i počela, u Parmi. Već sezonama se licitira da je u toku poslednja Bufonova godina, ali dječak sa 44 godine tako izgleda ne misli. Još uvijek brani i još uvijek mami uzdahe na fudbalskim terenima.

Podsjećanja radi, na reprezentativnom nivou je podigao najveći pehar koji je moguće podići, Mundijalsku boginju. U finalu iz 2006. je bio jedan od onih koji su sačuvalu Italiju u kultnom finalu sa Francuskom. Jedini gol koji je primio u tom finalu je čuvena panenka u režiji Zinedina Zidana. Inače, za reprezentaciju Italije je odigrao oko 180 zvaničnih utakmica i bio je prvo rješenje na golu Azura tokom cijele dvije decenije.

Podataka ima zaista mnogo, ali kao i u svim velikim pričama podaci o herojima najmanje govore. Heroji su više ono nešto što zalazi u domen apstraktnog, ono nešto što je neuhvatljivo. Điđi Bufon je bio i ostao simbol sporta, simbol džentlemena u sportu. Čovjek koga nijesu pratile afere i čovjek koji je pokazao da u sportu postoje sile koje su snažnije od novca i ekonomije. Pokazao je kako se voli svoja igra i kako se voli svoja uloga. To što Điđi Bufon stoji na svom golu u poznim godinama pete decenije nije potraga za slavom ili dokazivanje klase. To je gola emocija prema svom pozivu.

Koliko će lopti uhvatiti do kraja karijere, zicera skinuti i bodova osvojiti, nepoznato je. Na kraju, manje je važno. Ono što mu od srca želimo je da traje, onoliko koliko to njemu znači, jer dok god bude stajao na gol crti, on će za nas biti svetionik.