U moru sportskih definicija, jedna od najčešće upotrjebljivanih je ona koja kaže da je u kolektivnom sportu ekipa ogledalo svog trenera. Iako se ponekad čini da je riječ više o floskuli, Atletiko Madrid je čist primjer da je to apsolutna istina. Vjerovatno niko na svijetu nije uspio to da mu ekipa više liči na njega, od onoga što je uradio Simeone na klupi Atletiko Madrida. Već više od deceniju, imamo privilegiju da gledamo identičnu borbu na terenu i pored njega, nevjerovatnu količinu energije koju emituje čovjek u crnom i njegovi ”Kolčonerosi” u tranziciji između dva šesnaesterca.
Diego Simeone nije bio jedan od onih igrača u koje su se klinci zaljubljivali. Veznjak koji je igrao u eri majstora kakvi su bili Zidan, Rivaldo, Skols, Figo, Pires, nije plijenio ljepotom u igri, gracioznošću i lucidnim pokretima koji su se čekali od vikenda do vikenda. Njegov identitet je bila borba, tuča u fudbalskom žargonu, neprestano trčanje između dva kaznena prostora i mnogo onog prljavog posla koji je izuzetno dragocjen za ekipu, a kog malo ko voli odrađivati.
Upravo taj prljavi posao je činio Diega Simeone jedinstvenim, a sve ekipe za koje je igrao, mnogo kompetitivnijim. Jedan od najboljih fudbalera svih vremena, imenjak glavnog junaka ove priče, Diego Maradona je rekao da je Simeone možda i njegov najdraži saigrač, jer on radi taj posao koji niko drugi ne radi, ”krpi” njegove rupe i omogućava mu slobodniju i kreativniju igru u napadu.
Ljudi koji se površno bave sportom ne znaju da svaki Maradona, Pol Skols ili svaki Andrea Pirlo treba u svojoj ekipi pojedinca kakav je Diego Simeone, Roj Kin ili Đenaro Gatuzo, kako bi sav svoj fokus prebacili tamo gdje su najjači, znajući da iza njih stoji neko pouzdan, neko čiji je identitet da čuva i brani svim silama i svim sredstvima ono što je njihova ekipa stekla.
Kako je bivao popularniji, traženiji, maltene neizostavni dio tada velikih ekipa Lacija i Intera, a uz to i Argentinske reprezentacije, cijeli svijet je čuo za popularnog ”Čola”. Kada su ga pitali šta zapravo znači njegov nadimak, on je rekao da nema pojma. Suštinski, njegov nadimak Čolo je nešto što je dobio u djetinjstvu, u mlađim kategorijama, kada ga je vodio čuveni argentinski trener Viktorio Spineto. Upravo Spineto mu je dao taj nadimak, jer ga je stilom igre neodoljivo podsjećao na nekadašnjeg desnog beka Boke Juniors, Karmela Čola Simeonea, sa kojim Diego nije u bilo kakvom srodstvu. Najbliži prevod ovog nadimka je – Divljak.
Najpoznatiji ”Divljak” našeg vremena je sada već davne 2011. godine sjeo na klupu Atletika iz Madrida. Mnogi veliki klubovi su od tada promijenili i dvocifren broj trenera, dok ljubav između Atletika i Simeonea još uvijek traje. Vjerovatno je on taj trener sa najdužim stažom u jednom klubu od sada aktivnih trenera na najvećoj sceni. Nekako se čini da je tokom svog ovog vremena Simeone postao Atletiko Madrid, a da je Atletiko Madrid postao Čolo Simeone. Kao da su postali jedno i skoro pa da je nezamislivo da neko drugi može nositi tu odgovornog prvog trenera Kolčonerosa.
Atletiko Madrid nije samo postao replika Diega Simeonea. Oni su postali jedan od najboljih klubova Evrope u protekloj deceniji. Malo je onih koji bi mogli reći da su u konkurenciji Barse i Real Madrida ”ukrali” dvije titule prvaka Španije uz jedan Kup kralja. U Simeonovom mandatu, došli su i do dva finala u Ligi šampiona, gdje bi po pravilu gubili od gradskih rivala. Uz sve to, dva puta je osvojena Liga Evrope.
Atletiko Madrid je postao klub koji se razlikuje od svih. Energija koja se rijetko sreće, motivacija koju je teško izmjeriti i neko pozitivno sportsko ludilo, pomoću kog se pomjeraju granice mogućeg. Veliki broj igrača koji su nosili dres Atletika su promijenili svoj DNK i postali prava mala kopija iz mašinerije Diega Simeonea. Koliko god da je bilo virtuoza u toj ekipi, uvijek bi cjelokupna slika ekipe bila ratnička. Možda je i najbolji primjer u cijeloj toj priči naš reprezentativac Stefan Savić, koji se profilisao u izuzetnog defanzivca koji plijeni odgovornošću i čvrstinom, te izuzetnom hrabrošću kojom se suprotstavlja i najvećim rivalima.
Ono što je pošlo za rukom Diegu Simeoneu je rijedak poduhvat. Ući u jedan sistem, dati mu svoju krv i ”zaraziti” ga svojom energijom. Učiniti taj sistem pobjedničkim, pomalo divljim i ratničkim ali nadasve spremnim da preskoči svaku prepreku koja mu se nađe na putu.
