Džordž Best #7 – Boem sa bubamarom

Davne 1961. godine, iskusno fudbalsko oko, Bob Bišop je napisao telegram upravi Mančester Junajteda i glavnom treneru Metu Bezbiju. Sadržaj telegrama vrlo prost, sa osnovnom porukom: Pronašao sam genija! Njegovo ime je bilo Džordž , petnaestogodišnji dječak iz Belfasta koji je u rodnom gradu okarakterisan kao mali i slabašan da bi se ozbiljnije bavio fudbalom. Svega 7 godina kasnije, taj slabašni dječak će podići Zlatnu loptu, pehar namijenjen najboljem igraču svijeta. Ujedno, taj dječak će postati simbol jedne epohe, načina življenja i vječna inspiracija za sve one koji tragaju za nemjerljivim u svijetu fudbala.

Priča o Džordžu Bestu je naširoko poznata da bi je ponovo detaljno analizirali. Istina je da je jedan od najdarovitijih fudbalera u istoriji ovog sporta, da je kroz karijeru izgradio jedan od najspecifičnijih identiteta i da je on u pravom smislu postao – Boem sa bubamarom. Ogromna ljubav prema fudbalu se kroz godine transformisala u razuzdan život i milion pogrešnih načina da se kompenzuju vjerovatno i prirodna životna nezadovoljstva i pritisci koje plivanje u najhladnijim životnim vodama donosi. Džordž Best je istovremeno bio najbolji fudbaler među alkoholičarima, a ništa manje sigurno je i to da je bio najstrastveniji alkoholičar među fudbalerima. Jedno je jasno, ni u čemu nije mogao imati mjeru.

Ipak, ova priča o Džordžu Bestu će se razlikovati od ostalih. Probaćemo ga naučno razložiti na različite fenomene, uzročno-posledične veze, koje Džordža čine ”Bestom” u svemu što je radio. Koliko god to nešto bilo dobro ili loše.

U životima ogromnog broja uspješnih ljudi postoji jedna karakteristika koja je nedvosmisleno mač sa dvije oštrice. Ta karakteristika je ”opsesivnost”, to jest jedna vrsta sklonosti da se snažno vežemo za nešto što uđe u domen našeg interesovanja. Prva opsesija Džordža Besta je bila bubamara. Ne simpatični insekt za koji se vjeruje da donosi sreću, već lopta. Bila je njegov Sančo Pansa u svim dječačkim pohodima, igračka, prijatelj, nešto sa čim je zaspivao i budio se. Mnogi će reći talenat ili dar od Boga, dok će ljudi koji naučno pokušavaju objasniti fenomene vjerovati u automatizme i nestvaran broj razvijenih sinapsi kroz toliko provođenje vremena sa loptom.

Opsesivan pristup prema fudbalu ga je načinio fudbalskim genijalcem, čovjekom koji je pronalazio rješenja tamo gdje se činilo da ona ne postoje. Poenta sa tom opsesijom je to što se ona ne pali i ne gasi na dugme, već je prisutna u nama i onako kako nas može vinuti u nebo, tako nas može zakucati i na dno. Tako je i Džordž Best, jednako opsesivno kao i loptu, volio (promiskuitetne) žene, kocku, alkohol. Ta opsesija je načinila da i na tim tamnim koricama života, on bude pravi Best.

Drugi važan sociološki ili psihološki fenomen je kompenzacija. Istina je da je kod ljudi sa tim opsesivnim karakterom, život često ples između dvije krajnosti, ali postoje oni faktori koji te tiho vuku ka jednom od tih ekstrema. Pritisci, publicitet, prestanak uživanja u onome što se radi su definitivno faktori koji opsesiju djelimično usmjeravaju tamo gdje ne treba. Dopamin, kao neutrotransmiter zadužen za osjećaj zadovoljstva se traži često na mjestima gdje se uz to zadovoljstvo plaća visok ceh. Grijeh na samom kraju postaje kompenzacija za sve ono što predstavlja unutrašnju borbu ili rat sa samim sobom.

Na samom kraju, ne suočavaju se ni svi ljudi sa problemima na isti način. Tipični mehanizmi odbrane su nešto što se može naučiti i unutar same porodice. Takozvano učenje po modelu. Tako je Džordž Best posegao za dobro oprobanim porodičnim receptom, alkoholom. Biografi kažu da je njegova majka umrla relativno mlada od problema koji su povezani sa alkoholizmom, pa stoga ne čudi kako je i sam Best pronašao u toj supstanci svoj mir, slobodu i osjećaj pripadnosti.

Priča o Džordžu Bestu je mnogo puta pričana, ali nikada do kraja ispričana. Postoji jasna potreba da se priča iznova i iznova, a da u njoj mlade generacije traže pouke i putokaze. Kako treba i kako ne treba, iako smo prilični sigurni da je put boema sa bubamarom, teško ponovljiv.