U Fuenlabradi je 1984. godine rođen dječak koji će to zauvijek i ostati. , popularni ”El Ninjo”, simbol jednog kluba, simbol i jednog vremena, pobjednik iz kategorije besmrtnih. Sa svojih 11 godina po prvi put je obukao crveno-bijeli dres Atletiko Madrida i tu je saga o vječnoj ljubavi počela. Godine su prolazile, a mladi Tores je svima oko sebe slao poruku da u njemu raste šampion. Neko u koga će gledati generacije na Visente Kalderonu, neko ko će posaditi sjeme pozitivnih promjena na toj ”alternativnoj” strani Madrida.
Kada je debitovao za prvi tim Atletika, sa svojih tek navršenih 17 godina, gigant iz Madrida je bio u nezavidnom položaju. Koprcanje u Segundi, daleko od onoga što su snovi navijača i tradicija cijele organizacije. Borba za povratak u prvu ligu je izmakla za milimetar u prvoj Toresovoj godini, što se dogodilo već u narednoj, kada je mladi golgeter pokazao svoj raskošni potencijal. Atletiko Madrid je bio ponovo bio tamo gdje mu je mjesto, a feniks koji će ih podići iz pepela je bio mladi, pjegavi golgeter sa brojem 9 na leđima.
Ta konekcija Fernanda Toresa i navijača na Visente Kalderonu u tom periodu nije bila samo poezija isprovocirana fudbalom. Bilo je to nešto više od toga, nešto što se krije u stavu, identitetu, jer Fernando Tores, mlad i prkosan, motivisan i moćan, bio je zapravo ono što je bila bit Atletiko Madrida. Nedavno su rađene ankete u kojima su navijači pitani ko je osoba iz skorije prošlosti Atletika sa kojom se najviše identifikuju. Dres ”Kolćonerosa” su nosili veliki igrači poput Kun Agera, Diega Forlana, Luisa Suareza, Radamela Falkaoa, Diega Godina, Kokea, a uz sve njih tu je i strateg Diego Simeone. Najveći broj navijača je ipak svoj klub najviše vezao za njihovog El Ninja Toresa. Za nas sa strane, vjerovatno je utisak isti, jer prva asocijacija na crveno-bijeli dres jeste Fernando #9.
U tom prvom mandatu u Atletiku, Tores je postigao 82 pogotka na 214 zvaničnih utakmica. Tog momenta je želio oprobati se na nekom drugom mjestu i crveno bijeli dres je zamijenio crvenim, Visente Kalderon – Enfild Roudom, a jednu strast drugom. Vjerovatno su to bile godine najveće Fernandove moći, kada je igrao, plesao, rušio sve pred sobom. Četiri sezone u kojima je na 102 utakmice postigao 65 golova i gdje je za kratak period postao istinska ikona Liverpula. Nije imao sreću da igra u plodnom Liverpulovom razdoblju, pa su značajniji trofeji izostali.
Igre na brutalno dobrom nivou u dresu Liverpula su natjerale Romana Abramoviča na još jedan transfer iz niza rekordnih i nova destinacija je bila Stemford Bridž i dres Londonskog Čelsija. Pravo je pitanje kakve emocije u njemu budi ovaj period, obzirom da ”klima” u glavnom gradu nije išla na ruku Fernandu. Ponovo 100 zvaničnih utakmica, ali za razliku od Liverpula, u ovom mandatu svega 20 golova i to više nije bio napadač od koga se plaši svaka odbrana širom svijeta. Bio je tiši, kao ugušen, bez njegove prepoznatljive oštrine. Sa druge strane, u tom periodu je stigao njegov najveći klupski trofej, osvojena Liga Šampiona, gdje se posebno pamti njegov gol Barseloni u polufinalu, kada se 1 na 1 našao sa Viktorom Valdesom i matirao Blaugranu. Ako se izuzme osvojena Liga Evrope sa Atletikom u drugom mandatu, to je jedina klupska velika titula u karijeri El Ninja Toresa.
Poslije Čelsija je uslijedio odlazak na čizmu i selidba u redove tada posrnulog izalijanskog giganta Milana. Pokušaj da oživi Roso-nere je brzo propao i u tom trenutku, kada se činilo da je ozbiljan pad u pitanju, preostalo je samo jedno, a to je povratak kući. Na Visente Kalderonu, a potom i novom stadionu Vandi Metropolitano, Fernando Tores je ubio svoje demone, ponovo postao opasan golgeter i ponovo jurišao na neke velike snove. U tom periodu, 108 odigranih utakmica i 27 postignutih golova, pri čemu se osim pomenutog osvajanja Lige Evrope, igralo i jedno veliko finale Lige Šampiona, koje je na žalost Kolćonerosa prigrabio gradski rival Real Madrid. U tom periodu, desilo se i nešto više od onoga što statistika može pokazati. Fernando Tores je ponovo bio kući, a navijači su imali razlog više da prate Atletiko Madrid.
Svoju klupsku karijeru je završio sezonom u Kini. Ukoliko se možda stiče utisak da je njegova klupska karijera i mogla biti plodnija (osvojena svega 2 velika trofeja, među kojima nema titula u domaćim prvenstvima), sve to je nadoknadio u dresu reprezentacije Španije. Bio je udarna igla crvene furije u njihovom najplodnijem periodu, pa je u nacionalnom dresu osvojio Mundijal iz 2010., te 2 Evropska prvenstva, iz 2008. i 2012. Na finalu Eura iz 2008. bio je proglašen za igrača utakmice i definitivno neko ko će zlatnim slovima biti upisan u istoriju španskog fudbala.
Danas, Fernando Tores je u Madridu, u svom Atletiku, radi kao trener omladinske kategorije i fudblaski, životno vaspitava nove snage koje će sa ponosom nositi dres Atletiko Madrida.
