GLOBALNA TRENERSKA VRTEŠKA – Prokletstvo 21. vijeka

Moderni sport ponekad podsjeća na bodibildere iz lokalnih okvira. Gomila velikih planova, poput impozantnog torza, gomila ideja i projekata, poput razgoropađenih gornjih ekstremiteta, praćeni nerazvijenim povjerenjem što simbolizuje slabe osnove, tj. slabe noge. na globalnom nivou je možda i najbolji primjer koliko su se neke stvari otele kontroli, te koliko se akcentuje trenutno, a zanemaruje dugoročno. Koliko je zapravo nizak prag tolerancije u odnosu na početni neuspjeh i koliko ne postoji spremnost da se neko istrpi ili čeka.

Zaista je potrebno čudo da sve klikne iz prve. Iz tog razloga, malo je bajkovitih sportskih priča, saradnji koji opstaju na obostrano zadovoljstvo. Iz tog razloga, pravnici su potrebniji savremenom sportu nego neke druge primijenjene naučne grane. Sve to zajedno trenerima ne uliva povjerenje da su cijenjena struka, već prije nomadi koji učestalo pakuju kofere u potrazi za hlebom. Treneri postaju svjesni da u slučaju uspjeha, njihovo ime će se pojaviti u prvim redovima, ali da će u slučaju neuspjeha, oni biti glavni i odgovorni, ponekad jedini krivci. Što je takmičarski nivo manji, to je vjerovatnoća da se pomenuti epilog desi, veća.

Sve to zajedno stvara ambijent jednog vrlo specifičnog pritiska, koji se može nazvati trenerskom anksioznošću. Strahom od straha, strahom od nečega što ne postoji, a u teoriji bi moglo da se desi. Ta ”trenerska anksioznost” dalje rađa pobrkanost u prioritetima, jer se od početka do kraja svakog timskog ciklusa traži samo pobjeda. ”Pravila igre” se sa uprave, preko trenera, prenose na ekipu. Zanemariti sve što dolazi sjutra, jer bitno je samo da se pobijedi danas. Zato su takmičarske sezone sve manje edukacione, a sve više besomučne trke za bodovima. Dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima.

Vratimo se malo u prošlost, kako bi napisanim riječima dali uporište u konkretnim primjerima. Za početak, mini analiza života Mančester Junajteda tokom ere vječnog ”crvenog đavola” ser Aleksa Fergusona. Ferguson je preuzeo Junajted davne 1986. i dugo godina je slagao sistem, dovodio pojačanja, otpuštao igrače, pravio tim dok nijesu došli prvi veliki trofeji. Maltene 7 godina je trebalo da prođe da prvi put podigne trofej namijenjen  prvaku Engleske. Do tog momenta, bilo je dobrih, loših i očajnih momenata, ali uprava mu je vjerovala i nije bilo priče o otkazu. Ta neka upronost se isplatila i Ferguson je postao najtrofejniji trener u istoriji Mančester Junajteda, a ovaj klub je postao jedan od najpopularnijih i najboljih na svijetu.

Još jedna antlogijska priča dolazi sa ostrva iz redova Arsenala iz Londona. Dugo vremena su Topdžije sa Hajberija lutale sa odabirom trenera, sve do 1994. godine, kada je na klupu sjeo francuski stručnjak Arsen Venger. U međuvremenu, pod njegovim vođstvom, Arsenal je postao istinski fudbalski brend, tim u koji se vrlo rado dolazi i tim koji ubjedljivo osvaja titule. Ipak, do prve titule se čekalo pune četiri godine, a period između je bio ispunjen oscilacijama. Upornost i tolerancija uprave Arsenala se isplatila i zajedno sa Francuzom na čelu, stvorili su tim koji je stizao i do finala Lige Šampiona.

U skorijem vremenskom periodu, lijepo je istaći primjer Liverpula i njihove saradnje sa njemačkim stručnjakom, Jirgenom Klopom. Klop je Vestfalen zamijenio Enfild Roudom 2015. i nije se na samom početku moglo vidjeti da je riječ o jednom od najboljih trenera Evrope. Prvi veliki trofej (i to onaj u Ligi Šampiona) je došao 4 godine kasnije, a prva titula (za sada i jedina) čak 5 godina nakon preuzimanja tima. Prije, ali i poslije toga je bilo kriznih momenata, loših serija, ali klub je uvijek vjerovao u Klopa i njegovu misiju.

Ako se sa fudbala prebacimo na kratko na košarku i trenerski transfer koji je obilježio poslednjih 5 godina, a to je povratak Željka Obradovića na klupu Partizana, vidjećemo takođe velike oscilacije. Prva Željkova sezona nakon povratka je bila loša, prožeta velikim brojem poraza, kako na domaćoj tako i na međunarodnoj sceni. Mnogi su sumnjali u taj novi projekat. Demant je stigao već u drugoj sezoni, kada je Partizan mogao uz malo više sreće postati čak i prvak Evrope. Laicima je bilo krajnje neshvatljivo kako je za samo jednu sezonu, relativno sličan tim prešao put od osrednje ekipe iz Euro kupa do prvaka Jadrana i najvećeg hita Evrolige.

Kontra ovim primjerima, postoji more klubova u svim sportovima koji su sa hvalospjevima dovodili trenere i tjerali ih u prvim većim krizama. Tako se, kao što je već rečeno, stvorio ambijet da su treneri privremena roba, koja ukoliko ne klikne iz prve, gubi pravo da pokaže i dokaže svoju vrijednost. Razlog tome je i postavka u kojoj su uprave klubova sačinjene mahom od ljudi iz biznisa, a ne iz sporta, koji su navikli na brze obrte i brzo ispunjavanje zacrtanih ciljeva. Na svim tim mjestima, uglavnom se zaboravlja da sport nije biznis i da u sportu postoje mnoge stvari koje ne mogu da se kupe. Samo da se (sa)čekaju.