Voriorsi, novi su, za neke stari, šampioni NBA lige. Nakon fenomenalnog regularnog dijela sezone, još boljeg plej ofa, nijesmo dobili mogućnost ni da sakupimo utiske sa svih strana, a desio se draft, kao najbolji mogući uvod u novu sezonu. Slijedi potpisivanje ugovora sa novajlijama, najave trejdova prije se ne otvori i zvanično transfer pijaca, gdje će se pojedini dobro naplatiti za sve učinjeno, uglavnom u prošloj sezoni, drugi zadržati novac koji su dogovorili negdje ranije, a oni treći, najugroženiji, prihvatiti samo ono što je preostalo, ugovor u NBA ligi u potrazi za još jednom šansom za dokazivanjem. Zato je ovo pravo vrijeme da vidimo kako su upravo sa drafta, Voriorsi dobili najveće oslonce svoje dinastije.
Golden Stejt je godinama bio franšiza kojoj se nije moglo naći pravo mjesto među NBA timovima. Imali su titule koje nikako nijesu mogli povezati sa trenutnim mjesto boravka, jer su ”Ratnici” do pehara dolazili dok su bili u Filadelifiji, ‘47 i ‘56, dok je najbitnija titula došla u San Francisko ‘76, kada je legendarni Rik Beri sa drugovima bio uspješniji od Vašington Bulitsa, koji su kasnije morali da mijenjaju ime, zbog povećane stope kriminala u prijestionici Sjedinjenih Američkih Država.
Sve do ‘85 Voriorsi su se igrali sa trejdovima najboljih igrača, poput Berija, Nejta Tarmonda, Džamala Vilksa, uz nekoliko očajnih trejdova koji su igrače poput Roberta Periša ili Kevina MekHejla odveli daleko od Zapadne obale, a blizu prstena. Dolaskom Džordža Karla, pa kasnije Dona Nelsona, mijenja se opšti utisak o Voriorsima koji su možda i dalje bili daleko od titule, ali više nijesu bili daleko, a svakako su bili zabavniji.
To se svakako najviše odnosi na Run TMC period, kada su Tim Hardavej, Mič Ričmond i Kris Malin igrali košarku koja se zasnivala na šutevima, brzoj tranziciji, ”small ball” prije ”small ball-a”. Kako to obično biva, manjak strpljenja, ozvaničen je trejdom Ričmond – Ovens, nakon dvije sezone, jedne pobjede u plej of serijama. Nešto kasnije su potrošeni neki značajni potencijali, preko Džoa Smita, Letrela Sprivela, Krisa Vebera, hvatali su se treneri za vratove, propuštali na draftu košarkaši poput Kobija, Neša, MekGrejdija. Od neke 2004. Kreće lagano izdizanje iz kolotečine, prije svega pojavljivanjem Džejsona Ričardsona, fenomenalnog kucača, a onda nešto kasnije i Barona Dejvisa, koji je imao mnogo u rukama, ali je falilo iznad ramena.
Pet godina je trebalo Voriorsima da naprave prvi korak u stvaranju dinastije, ako pričamo o igračkom kadru. Mladi plejmejker koledža Dejvidson, Stef Kari, smanjio je svoje šanse za bolju poziciju na draftu zbog problema sa zglobovima, a Minesota je prije njegove sedme pozicije izabrala čak dva plejmejkera, Rikija Rubija i Džonija Flina. Sigurno je Minesota već u prvoj sezoni shvatila da je pogriješila, ali problemi sa povredama jesu spriječili Karija da otme titulu najboljeg novajlije od Tajrikea Evansa.
Nije se mnogo toga promijenilo rezultatski, a sledeća draft godina nije bila tako dobra, ali ne samo za Voriorse, jer Ekpe Udo, sa šeste pozicije, nije bio savršen pik, a teško se moglo bolje, osim ako baš nijeste imali kristalnu kuglu i dohvatili se Pola Džordža, kojem je trebalo vremena da zablista. Iste godine, u slično vrijeme, Golden Stejt je promijenio vlasnike, što je definitivno pokrenulo priču koja se pretvorila u dinastiju. Džo Lejkob i Peter Guber napravili su temelj za porodičnu priču, a najbolje objašnjenje za taj proces, otkaz je za uspješnog trenera Marka Džeksona, da, on radi sjajno svoj posao, ali njega ne voli 200 ljudi koji rade u ovoj organizaciji. Tačka.
Već 2011. sa pozicije broj 11 u zaliv je došao Klej Tompson, ubitačan šuter sa NBA pedigreom zahvaljujući genskom materijalu koji je dobio od svog oca, bivšeg, više nego uspješnog košarkaša. Tako je formiran duo danas poznatiji kao ”Splash brothers”. NBA lokaut nije pomogao, sa jedne strane, ali sa druge, klub je odlučio da pruži svu podršku Kariju, bez obzira na povrede koje su ga pratile, a otišao je Monta Elis, koji je svake noći mogao da ubaci dvadesetak poena. Godinu kasnije, došao je i Herison Barns, važan starter, na poziciji krila, sa sedmog draft mjesta, koji je svojim vještinama, šutem sa poludistance, skokom, doprinio da se stvori i jača pobjednička kultura.
Ispod spektakla prve runde drafta, Golden Stejt je odradio jednu od najboljih procjena svih vremena, koju možete upoređivati sa onom Denverovom i Jokićem, sa pozicije broj 35 među Voriorsima se našao Drejmond Grin, vrijedni i požrtvovani košarkaš sa Mičigen Stejta koji je imao onaj često neuhvatljivi i nevidljivi kvalitet, danas savršeno cijenjen, da učini saigrače boljim, pritom igrajući skoro savršenu odbranu i žrtvujući svoju statistiku za onu timsku. I danas se često gleda taj video klip u kojem Grin navodi sve igrače koji su bili prije njega na draftu, kao motivaciju da bude bolji od svih njih na terenu.
Kari je u tom periodu potpisao četvorogodišnji ugovor na ”samo” 44 miliona dolara, koji je bio kamen temeljac franšize, jer je omogućio da u narednim godinama, svi ostali dobiju novac koji zaslužuju, a u istoj sezoni, Kari i Tompson su ubacili preko 480 šuteva za tri, Dejvid Li je završio na All star utakmici. Priča je kompletirana plej of učešćem, kada je San Antonio bio bolji u drugoj rundi, uz saznanje da nešto fali. Ljeto je iskorišćeno da se angažuje završni član kvarteta Andre Igoudala, fenomenalni defanzivac i igrač koji ima hrabrosti da potegne odakle treba kada je najpotrebnije.
Odlazak Džeksona sa mjesta trenera, ublaženo je kod medija dovođenjem Stiva Kera, omiljenog lika na terenu, omiljenog lika van terena, koji je svoje ogromno znanje trošio često pred kamerama, još dok se pripremao za ulogu glavnog trenera. Svaki drugi izbor bio bi definitivno dočekan drugačije, jer je Džekson dobio brojne pohvale za svoj rad, pogotovo od igrača, iako ga je malo ko van rostera volio, bez obzira da učinjeno i više pobjeda od poraza u konačnom ishodu. Ker je sa igračima stvorio jak prijateljski odnos, pokušao da ih ubijedi da su zreli za veliki korak naprijed, odlučio da unese malo San Antonio magije dijeljenja lopte i sve je kliknulo kako treba.
Voriorsi su u osam sezona igrali šest finala NBA lige, od toga osvojili četiri. Mogli su i petu, da su iskoristili 3-1 protiv Klivlenda, možda i šestu, da ih povrede nijesu masakrirale u serije protiv Reptorsa koju su morali da završe i bez Durenta i Tompsona. Srušili su mnoge rekorde, Kari je postao zaštitno lice lige, čovjek koji je promijenio košarku, svojim dalekometnim, ali prije svega, preciznim šutevima. U dvije godine kada nijesu bili u finalima, bili su pregaženi povredama, ali i odlaskom Durenta, koji je odlučio da svoju priču nastavi u Bruklinu.
U noći drafta, generalni menadžer Finiksa, Džejms Džons, rekao je da ne vjeruje u draft i stvaranje timova na taj način, što je čudno s obzirom da u timu ima Bukera i Ejtona, koji su upravo tako došli u Arizonu, nego je ključno kako i na koji način franšiza reaguje u momentima kada treba napraviti suplementaciju na postavljeni roster, što ima smisla, kada se vidi uticaj Krisa Pola, Mikela Bridžisa ili Kroforda, ali sa druge strane kada pogledate kako su se stvarale dinastije, uvijek je to nekako išlo iz noći drafta.
Ako krenemo od ove bolje zapisane, skoro televizijske istorije lige, Lejkersi su imali Medžika, Boston Birda, Bulsi Džordana, Hjuston Olajdžuvona, San Antonio Robinsona i Dankana, između ostalih, čak je i Kobi u noći drafta otišao u Los Anđeles u trejdu sa Šarlotom za Divca, Dalas Dirka, Majami Vejda, Milvoki Antetokumpa, izuzetak su Pistonsi sa Valasima, Toronto sa Lenardom, ali u principu, taj jedan, veliki komad zajedničkog uspjeha ide tamo gdje se biraju igrači koj tek ulaze u ligu, koji imaju određeni potencijal, ali nikada ne možete da sasvim sigurno odmjeriti konačne domete.
Golden Stejt je za razliku od pomenutih, koji su mahom bili zvijezde draft večeri, osim Kobija, birao godinama daleko od top 5, birao uporno dobro i često igrače ispod radara, pa nije neko čudo da su u završnom rosteru, sa prstenom završili i Kevon Luni, koji je sa Voriorsima od 2015, Pul koji je u klubu od 2019, kao i novajlije Mudi i Kuminga. Vajsmen zbog povreda nije ni igrao u prethodne dvije sezone i ostaje kao jak adut za neki naredni period, jer definitivno ima mnogo toga da dokaže i pokaže.
Ovaj draft je opet donio u Golden Stejtu igrača koji je imao problema sa povredama, ali ima sve što je potrebno da bi se uspjelo u ligi, Patrik Boldvin je miks Stefa Karija i Kleja Tompsona, jer ima taj NBA pedigre kroz genetski kod, ali i sasvim dovoljno vještina da se uklopi u stanje uma Voriorsa. Interesantno, otac Gui Santosa, Dejvison, za slovo razlike u izgovoru u odnosu na Karijev koledž, još jednog draft pika, takođe je bio košarkaš, a kompletna porodica Rajana Rolinsa je igrala košarku na koledž nivou, tako da je makar neki trag kako Voriorsi biraju na draftu u obrisima.
Ono što je najbitnije za Golden Stejt, iako izvodima iz matične knjige rođenih veterani, momci iz rostera, barem oni najvažniji, izgledaju kao ljudi u najboljim godinama, sasvim dovoljno nesebični da prenesu znanje dalje, uživaju u sportu koji im je donio mnogo, ali i da puste minute i vrijeme na terenu generacijama koje dolaze. Konekcija koja postoji između njih lako je uočljiva i predstavlja nepresušan izvor inspiracije za sve koji pokušavaju da uskoče u taj voz.
Sad bi ovdje za kraj trebala da se pojavi i ona musketarska floskula, ali i ono da um caruje, bez obzira što snaga klade valja. Tu su da nam još jednom potvrde da su u životu izbori koje napravimo najbitniji.
