U svijetu sporta ljudi se neprestano utrkuju ko će dostići više, ko će ugrabiti neki rekord i ko će ispisati istoriju na što je moguće ljepši način. U svim tim statističkim igrarijama, jedno ime ponosno stoji u rubrici najvećih paradoksa. Heri Kejn. Jedan od najboljih fudbalera na poziciji napadača u 21. vijeku, sinonim za golove, lider reprezentacije Engleske, ali i vječiti gubitnik. Čovjek koji toliko godina igra fudbal na najvećem mogućem nivou, kako klupski, tako i reprezentativno. Istovremeno, čovjek čija je vitrina sa kolektivnim trofejima, prazna.
13 godina u Totenhemu je ovog centarfora profilisalo u jednu od najvećih legendi kluba u bogatoj istoriji. On je bio taj igrač oko koga se vrtio sistem, ta najjača karika koja je bila garancija kvaliteta i koja pomaže timu da se približi borbi za trofej. Približili se jesu, ali nikada toliko blizu da ga mogu i ugrabiti. U reprezentaciji Engleske priča je vrlo slična. Ponovo lider, ponovo je tu kapitenska traka, preko 60 golova na više od 90 utakmica ga čine jednim od najboljih trijelaca svih vremena u zemlji koja je kolijevka fudbala.
PREKO PROMO KODA SPORT i odmah nakon toga na vaš korisnički nalog će biti uplaćeno 50 eura BONUSA.
Kada je u ljeto 2023. godine odlučio napustiti London i preći u Bajern iz Minhena, refleksno se počelo razmišljati o tome kako je konačno došlo vrijeme da Kejn počne uzimati trofeje, pa makar to bila liga u kojoj su Bavarci apsolutni favoriti na svakom frontu. Prošlo je više od pola godine i njegova lična statistika je impozantna. Blizu 30 nastupa i isto toliko golova, ga u ovom momentu čini vrlo ozbiljnim kandidatom za Zlatnu kopačku. Problem je samo u tome što Bajern ne igra dovoljno dobro.
Na startu sezone, ubjedljiv poraz u Super kupu Njemačke od Lajpciga je odložio Kejnovo prvo veliko slavlje. Ponovo je pored njegovog imena bilo moguće upisati tu tako ”ružnu” titulu, runner-up. Ipak, ono u čemu bi Bajern Minhen morao biti najbolji jeste domaće prvenstvo, jer malo je vjerovatno da neka druga ekipa ima tu moć da isprati Bajernov kontinuitet i bude konkurentna do kraja.
Malo vremena je bilo potrebno da se shvati da ni taj plan nije baš ispao blistav. Neko drugi, sa mnogo više osvojenih titula u životu se pobrinuo da se plan Bavaraca osujeti. Veliki gospodin, Ćavi Alonso čini čuda sa Bajer Leverkuzenom i trenutno je na liderskoj poziciji, bez poraza i sa 5 bodova prednosti u odnosu na Bajern iz Minhena. Heri Kejn je ubjedljivo najbolji strijelac šampionata, ali ponovo nije u pobjedničkom timu.
Da li Heri Kejn naprosto nema sreće sa svojim klubovima ili Kejnovi klubovi zapravo nemaju sreće sa njim?! Da li je on taj igrač koji igra samo za sebe i svoju statistiku, koji na neki način urušava tim koji je podređen njemu?! Podsjećanja radi, Heri Kejn uveliko gazi četvrtom decenijom svoga života i to odsustvo trofeja poprilično boli u tim godinama. Statistika koja jeste ponekad jedna velika prevara, u ovom slučaju kaže da je previše da bi bilo slučajno.
U svim kolektivnim sportovima, najveća svetinja je tim. Vrlo često, tim se gradi oko lidera i oni su u modernom sportu suvo zlato. Problem nastaje onda kada potrebe lidere prestanu da se poklapaju sa potrebama tima i pojedinac postane subjekat koji stoji ispred kolektiva kom pripada. Vrlo je moguće da Heri Kejn to jeste. Garancija kvaliteta, ali i Ferari koji se vozi u pogrešnom smjeru. Priča je svuda bila ista, bez obzira da li se radilo o reprezentaciji Engleske, Totenhemu ili sada Bajern Minhenu.
Paralelno sa tim postoji i niz primjera o tome da pojedini igrači gdje god da odu sa sobom donose i pobjede. Za njih važi ono najveće pravilo, da najbolji igrači nijesu oni koji najviše postižu, već oni koji svoje saigrače čine boljim. Heri Kejn definitivno nije jedan od takvih. Možda bi se njegovi kritičari mogli usaglasiti u konstataciji da je riječ o kontra procesu.
Da vjerovatno nenamjerno, timove u kojima je individualno superioran, čini lošijom cjelinom.
