Japan #2022 – Fudbalska lirika sa dalekog istoka

Ljudi su po prirodi nestrpljiva bića. Bića koja teže da prevare vrijeme i prizovu budućnost. U vremenu ta sklonost se pojačava i svi se pretvaramo u svojevrsne licitatore. Licitiramo ko će podići Boginju, koliki su čiji dometi i ko su oni čiji će šutevi naći mjesto u protivničkoj mreži. A onda se pojavi selekcija Japana, prekine sve naše licitacije i natjera nas na jedan duboki, skoro pa samurajski naklon. Za sve što su bili, što jesu i što će biti.

Ova priča je prilično atipična jer su i njeni junaci atipični. Teško ih je smjestiti u postojeći folder, teško im je prikačiti bar kod. Oni su svoji, oni samo na sebe liče i oni ovaj fudbalski svijet poštuju mnogo više nego što fudbalski svijet poštuje njih. Ovo nije priča o zvijezdama, imenima i milionima, ovo je priča o selekciji iz ”Zemlje izlazećeg sunca”, njihovom uspjehu i njihovoj kulturi.

Kada su objavljene grupe po kojima će se održati prva Mundijalska faza, planeta je bila jedinstvena u stavu da su Japan i Kostarika samo slijepi putnici broda koji u drugu fazu, vozi nedavne osvajače, Njemačku i Španiju. Takvo predviđanje je bilo utemeljeno jer u njegovu odbranu staju svi argumenti, svi brojevi, teorija vjerovatnoće i cijela sportska nauka. Da napomenem, nijesam bio od onih koji su vjerovali u suprotno. Ipak, negdje je provijavala ideja da je Kostarika, par Mundijala unazad, bila najveće otkrovenje, a da je Japan, samo 4 godine ranije, tek nakon produžetaka ispao od favorizovane Belgije (nakon vođstva od 2:0).

Činjenica je da je Japan na papiru slabiji u odnosu na prethodni Mundijal, jer u reprezentaciji nijesu više legende poput Kagave i Honde, a da je najzvučnije ime Takuma Minamino, bivši igrač Liverpula, koji se i nije naigrao u dosadašnjem dijelu šampionata. Juto Nagatomo je tu, ali već u godinama koje sa sobom ne nose puni sjaj i potenciju. U svakom slučaju, najveći adut selekcije Japana je njihov samurajski mentalitet, vjerovatno nedovoljno poznat ostatku svijeta. U prevodu, nikad ne otpisujte naciju u kojoj se slijepo voli svoja država, u kojoj si cijelog života odan jednoj ideji, jednom poslu, jednom konceptu.

Čarolija sa dalekog istoka je počela u duelu sa reprezentacijom Njemačke. Sa minusom od 1 pogotka se otišlo na poluvrijeme, a onda je mentalitet pčelice koja ne odustaje došao do izražaja. U trenucima kada je Ridiger ismijavao nekadašnjeg centarfora Partizana, Takumu Asana, mašina se upalila. Za tili čas, semafor je pokazivao preokret. Japan je dobio potrebna krila, a Njemci su se našli u ozbiljnom problemu, iz koga nijesu izašli do kraja Mundijala.

Izgleda da su Samuraji takvi ratnici da su najspremniji onda kada je to najpotrebnije i najteže. Takav momenat se dogodio u trećem kolu grupne faze kada je, ponovo poslije preokreta, uzet skalp reprezentaciji Španije. Time je anuliran možda i neočekivan poraz od reprezentacije Kostarike. Krajnji bilans grupne faze jeste prolaz Japana sa prve i Španije sa druge pozicije. Kada se zamislimo i počnemo kopati po uzrocima ovakvog uspjeha teško da možemo identifikovati ulaganja, suvi kvalitet ili tradiciju. Poenta priče je u skromnom ali pobjedničkom mentalitetu, u maksimi da treba razmišljati o procesima, a ne o posledicama.

Uspjeh reprezentacije Japana postaje jasniji kada se sagleda njihova kultura i sve ono što oni sa svojim navijačima rade izvan granica fudbalskog terena. Svijet su zadivile slike koje pokazuju da Japanci nikada neće napustiti svoje svlačionice a da one nijesu u besprekorno čiste, bez obzira da li se u njima slavila pobjeda ili tugovalo zbog poraza. Takođe, navijači Japana nikad neće napustiti stadione, a da ih ne ostave u savršenom stanju, bez obzira čiji je to otpad i ko ga je tu ostavio.

Iz takvog mentaliteta gdje se traga za opštim dobrom, gdje lični interes nije jedini interes, gdje je lojalnost vrijednost koja se hrani, dolaze veliki rezultati. Rezultati koji se kose sa matematikom, rezultati koji se svrstavaju u red senzacija, ne znajući da u suštini, tijelo ostvaruje ono u šta glava vjeruje.