Nikola Jokić #15 – Prvi ‘’Džoker’’ koji je postao MVP

Onog momenta kada pomislite da nemoguće zaista postoji i da je sve kontra toga samo jeftina floskula, sjetite se da je prije desetak godina, u Somboru rastao jedan debeli dječak koji nije znao da će jednog dana postati ‘’back to back’’ MVP najjače lige na svijetu. Nikola , prvi Džoker sa titulom najboljeg na planeti, dečko koji se brutalno našalio sa teorijom vjerovatnoće. Dečko koji je košarku vratio sa nivoa tjelesne na intelektualnu igru.

Ljudi, u nedostatku boljeg objašnjenja, kažu da se to tako rodi. Ok, onda se rijetko dobro rodilo, iako lično odbijam da vjerujem u to. Nikola Jokić jeste košarkaški genije ali on je i idealan spoj nama poznatih i nepoznatih činjenica. Dvostruki je MVP najjače lige svijeta i trenutno prvi kandidat za isto priznanje u tekućoj sezoni. Ukoliko bi treći put zaredom uzeo ovo laskavo priznanje upisao bi se u red rijetkih i najvećih legendi košarkaške igre (koju čine između ostalih Leri Bird i Bil Rasel). Pokušati objasniti Nikolu Jokića sa stanovišta nauke jeste kompeksan, ali i izazovan proces, pa zašto to i ne pokušati.

Nikola Jokić je u svom odrastanju imao hroničan problem, koji je po svemu sudeći, iskoristio na najbolji mogući način. Taj problem je bio višak kilograma, koji ga je ometao da se služi sredstvima kojima se služe sva ostala djeca koja nemaju prekomjernu tjelesnu masu. Kako je rano razvio opsesivnu ljubav prema košarci, nečim je morao kompenzovati sporije kretanje, slabiju eksplozivnost, manji skok. To nešto čime je kompenzovao svoje nedostatke su bile sinapse, spakovane u savršen osjećaj.

Možda nije mogao biti agilan i brz, možda nije mogao skočiti više ali je u igri preživljavao jer je koristio svoj um. Bio je natjeran da prekomjerno misli kako bi idejama sakrio svoje nedostatke. Vizija umjesto trke, tačan pas umjesto brutalnog sprinta, precizan šut umjesto borbe za drugu šansu. Tu je zapravo počela njegova bitka da košarku svede sa fizičkog na mentalni plan.

Par godina kasnije, zbog dobre statistike postaje zanimljiv Megi i tu počinje njegovo pravo košarkaško rađanje. Blistavom umu, ljubavi prema igri i preciznim rukama se tu pridružilo tijelo. U tom momentu, Nikola Jokić je bio prepoznat kao projekat, jer je sa sobom nosio kompletan paketić. Ono najvažnije, bez čega definitivno ne bi bilo ničeg opipljivog, dobio je ogormnu slobodu. Slobodu da se igra, da griješi, da uči na svojim greškama, da gubi utakmice, pa čak i one koje sa sobom nose miris trofeja. Tako njegovo samopouzdanje nije izgubilo krila, što se dešava igračima u toj fazi, jer im se sudi svakog dana, poslije svakog lošeg poteza.

A onda … poslije izvjesnog vremena je došla NBA. Vjerovalo se da je to lijepa prilika da uzme nešto novca i da se oproba među najboljima. Tokom prozivanja njegovog imena na draftu su išle reklame, što dovoljno govori o tome koliki je bio njegov rejting u tom momentu. Par godina kasnije se desila istinska magija, a Nikoli je sistem takmičenja u NBA ‘’legao’’. Tijelo na kom je nastavio da radi je postajalo sve moćnije oružje, iako to nikada neće biti ono po čemu je prepoznatljiv. Ono je samo dovoljno dobro da dopusti njegovom umu da se bezbrižno igra.

Njegova konkurencija su atlete, ljudi koji su u tjelesnom smislu dominantni, ali koji ne razumiju igru na način na koji je on razumije. Oni čitaju ono što piše u redovima, a Nikola Jokić čita ono što se nalazi između redova. On je potvrda da je i dalje u sportu sve u glavi. Nikola Jokić još uvijek nije iz sebe izbacio dječaka, gojaznog basketaša, koji rebuse rješava perifernim vidom, nepredvidivim pasovima i šutevima iz balansa. To je nešto na šta američka košarka ne može da se navikne, jer tamo je košarka igra koja se igra po pravilima formula i geometrije. Nikola Jokić igra, košarku pozitivnog haosa.

Ono što je posebno važno reći kada je riječ o njemu, jeste da sav njegov fokus na terenu pripada košarci. Nema lutanja, nema briga, nema preispitivanja i nema oscilacija u samopouzdanju. On se zabavlja, on je gladan i on vjeruje. On na svojim leđima nosi cijeli tim. On svoje saigrače čini boljim i zbog toga je on već neko vrijeme The Most Valuable Player. Njegova sila je jača od onoga što rade Embid, Janis, Kari, Lebron, Lilard, Djurent, Tejtum.

Jedino što nije poznato jeste gdje će se zauszaviti, jer nas je odavno naučio da je nemoguće samo riječ.