Zaista bi bilo sjajno ako bi sport na globalnom planu u narednih 5 decenija ponudio rivalstvo kakvo su razvili Roger Federer, Rafa Nadal i Novak Đoković. Možemo da navijamo i pravimo izbore, ali ne možemo da ne poštujemo ove teniske i sportske titane. Zbog toga što su oni napisali priču o beskonačnoj trci za najboljim svih vremena. O trojici ljudi koji su jureći jedan drugog, umakli iz vidokruga ostatku svijeta.
Nego, krenimo redom …
Bila je to sada već davna 2003. godina u kojoj nije bilo velikih reprezentativnih takmičenja u fudbalu, što je značilo da je jedan od najvećih događaja tog ljeta bio tradicionalni, teniski Vimbldon. To su godine kada se završavala era Samprasa i Agasija, kada je Lejton Hjuit već završio svoj zenit i kada je nova generacija predvođena Endi Rodikom prijetila da će vrlo brzo uspostaviti svoj poredak. Tada je tenis na Balkanu još uvijek bio sport drugog reda, rezervisan u praksi za bogate, a za obične gledaoce ne toliko atraktivan kao danas.
Kao klinac od 14 godina, bio sam prikovan uz TV ekrane i opijeno posmatrao kako Endi Rodik ispaljuje servis projektile, te kako se tradicionalno, Tim Henman i Sebastijan Grožan, servis i volej igrom probijaju iz kola u kolo. Taj moj projektovani scenario u kom Rodik pokorava britansku travu je vrlo brzo naišao na sumnju. Nijesam se plašio već poznatih i priznatih jer je Rodik imao veću energiju i strast. Plašio sam se anonimnog klinca sa dugom kosom, koji je nevjerovatnom jednostavnošću i lucidnošću rješavao situacije i protivnike.
Taj klinac je bio Švajcarac i njegovo ime je bilo Roger Federer. Kao što to biva obično u životu, sumnja se vrlo brzo transformisala u realnost. Central court je tog ljeta dobio svog novog šampiona, a publika svog miljenika. Britanka trava svog novog kralja u najavi, a svjetski tenis ikonu koja će ovaj sport podići u neslućene visine.
Brojke su uvijek te koje govore tačno, a opet ne i dovoljno. Od 2003. do danas, Federer je 20 puta podigao trofej namijenjen Gren Slam pobjedniku, okitio se Olimpijskim zlatom (u dublu) i srebrom (u singlu), a kao prvoplasirani na ATP listi je proveo čak 310 sedmica (6 godina). Njegov ukupan omjer pobjeda u odnosu na poraze je 80% naspram 20% i to je jedan od najboljih rezultata u istoriji tenisa.
Švajcarac koji je rođen u Bazelu 1981., je 6 puta trijumfovao na otvorenom prvenstvu Australije, jednom na (uz veliku pomoć Robina Soderlinga koji je savladao do tada nepobjedivog Nadala), 8 puta na Vimbldonu, te 5 puta na US Openu. Apsolutna dominacija na tvrdoj podlozi u periodu, posebno u periodu između 2004. i 2010. U tom razdoblju, Roger je osvojio čak 16 Gran Slam-ova (u prosjeku skoro pa po 3 godišnje) i to je vjerovatno najboljih 6 godina za jednog tenisera u istoriji ovog sporta.
Kod običnih ljudi brojke su te koje govore zaista puno, dok je kod velikana ono glavno sakriveno između redova. Roger je, baš kao što su Rafa i Novak, više od brojeva. Više od statistike i više od količine zarađenog novca. On je istinski šampion koji je igrao tenis na svoj način. Koji se igrao tenisa na svoj način. Postoje različite škole, pravci i stilovi, a postoji i Roger Federer.
U godinama njegove dominacije to je bila neviđena estetika pokreta, lakoća i jednostavnost u igri, ekonomičnost u vrhunskoj performansi koji su ga činili hladnokrvnom teniskom ubicom, koja bez emocije ruši sve pred sobom. Pojavom Nadala i Đokovića, pa Mareja, Del Potra, Vavrinke, konkurencija je postala jača i teško je bilo predvidjeti pobjednika na velikim turnirima. U periodu Rogerovog zenita koji je bio činjenično prije dolaska njegovih najvećih rivala, to pitanje se skoro i nije postavljalo. Izuzetak je bila šljaka, nikad pogodno tlo za Rogerov osvajački pohod.
Roger je bez dileme, sjajno razumio tenis. Bio je kompletan igrač, tehničar koji je igrao savršene fenomenalne udarce, a na tvrdoj podlozi bi ih dopunio sa fenomentalnim servisom i igrom na mreži. Koliko je bio dominatan ponajbolje govori podatak da je svoj poslednji Gren Slem osvojio sa svojih 37 godina (15 godina od osvajanja prvog Vimbldona).
Njegova igračka karijera je sada na izdisaju. Otvoreno je pitanje da li će se ikad više pojaviti na ATP turu. Tenis prije i poslije njega nije isti sport. Podigao je igru na viši nivo, a zajedno sa najvećim rivalima i standarde, za čije će preskakanje biti potrebno mnogo krvi, znoja i suza.
