Čovjek nije uvijek determinisan mjestom svog rođenja, a ni mjestom svoje smrti. Čovjek je često determinisan onim mjestom gdje je ostavio svoje srce. Stiven Džerard je cijelo svoje srce, svu svoju dušu i sve svoje, ostavio na jednom mjestu. Na jednom stadionu, u gradu Bitlsa, na čuvenom Enfild Roudu, onog trenutka kada je shvatio da ”nikada više neće koračati sam”. U moru crvene boje, on je sanjao, (ne)dosanjao sve svoje snove i našao smisao svoga postojanja.
Stiven Džerard je rođen 1980. u Liverpulu. Od malih nogu, fudbalska igra je bila njegova najveća ljubav, uz jedan san, da će jednog dana obući crveni dres i odslušati pjesmu sa južnog kopa. Taj san se i ostvario, u momentu kada je postao tek punoljetan. U tom trenutku, odiseja jednog od najvećih ostrvskih igrača svih vremena je počela. Na tom putovanju satkanom od emocija različitih boja, odigrao je 710 utakmica i postigao čak 186 golova, što ga čini jednim od najboljih strijelaca ekipe svih vremena. Izuzev Liverpula, nastupao je samo za LA Galaksi i to u oproštajnoj sezoni na kraju karijere.
Brojke, titule i trofeji koje je Stiven Džerard tokom karijere ostvario su impresivni, ali ono što je u suštini njegove veličine se ne može uokviriti brojevima. Bio je kapiten Liverpula i njegov zaštitni znak još od 2003. godine što ga čini rekorderom po broju sezona sa kapitenskom trakom na ruci. Ako u njegovoj karijeri postoji mrlja, onda je to nedostatak osvojene titule u Premijer ligi. U nekoliko navrata je bio blizu osvajanja, ali je malo sreće izostalo u ključnim momentima.
Sa druge strane, Liverpul je sa Džerardom u timu osvojio 2 FA kupa, 3 Liga kupa, 1 Kup UEFA, 1 Super kup Evrope, a kruna njegove karijere je definitivno osvajanje Lige Šampiona iz 2005. Te večeri, u Istanbulu, je Stiven Džerard dotakao vječnost, nakon velikog preokreta u duelu sa Milanom, kada su momci u crvenom na poluvremenu gubili sa 0:3, da bi furioznom igrom u drugom poluvremenu stigli do poravnanja 3:3, što je bio konačan epilog meča. Nakon produžetaka i penala, najveći klupski pehar je krenuo sjevero-zapadno, put Enfild Rouda. Inicijator velikog preokreta je bio upravo Džerard, pogotkom na otvaranju drugog poluvremena.
Od individualnih priznanja, Stiven je bio najkorisniji igrač Lige Šampiona upravo te 2005. godine. Iste godine, u izboru UEFA, proglašen je za igrača godine. Takođe, u nekoliko navrata je proglašavan za najboljeg igrača Premijer Lige, u tradicionalnim izborima navijača, trenera i igrača. Važno je znati da je za reprezentaciju Engleske, tokom punih 14 godina, odigrao 114 utakmica i postigao 21 pogodak. U nekoliko poslednjih sezona igranja za reprezentaciju, svoj tim je predvodio sa kapitenskom trakom na ruci. On nije bio kapiten zbog svog rejtinga, zbog godina ili minulog rada. On je bio kapiten jer je u tome bio najbolji i jer mu je to pripadalo.
Nakon završetka igračke karijere je zaplovio u trenerske vode. Na tom polju, do sada je vodio Rendžers i Aston Vilu, a sa Glazgov Rendžersom je uspio osvojiti titulu prvaka Škotske, pa je na taj način prekinuo dugogodišnju dominaciju vječitog rivala Seltika.
Ipak, kada se sagleda čitav put Stivena Džerarda, sve njegove uloge, menadžerska karijera, Gordi Albion sa kapitenskom trakom na ruci, sve nestaje u drugi plan, a ostaje samo crveni dres i spoznaja da je popularni Stivi Dži sinonim za Liverpul. U njegovoj biografiji, lijepo je i detaljno opisana ta fanatična povezanost u kojoj je jedan riđokosi dječak postao istovremeno fudbaler, navijač sa južnog kopa, kapiten, stariji brat, prijatelj, roditelj svakom klincu koji obuče taj crveni dres i zakorači u svlačionicu na Enfild Roudu. I ako se ikada promijeni ime tog kultnog fudbalskog zdanja, nema dileme da će ponijeti ime njegovog najvećeg kapitena – Stivena Džerarda.
